Bolerova ‘Jelena’ je pjesma o majčinstvu, a lirski subjekt je neželjeno dijete
Drugi album sarajevske grupe Bolero “O Jesenjinu” jedan je od najzanimljivijih i najbolje izvedenih konceptualnih albuma na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Objavljen je 1988. i svojevrsni je omaž ruskom pjesniku Sergeju Jesenjinu. Na njemu su otpjevani brojni Jesenjinovi stihovi, ali u najvećoj mjeri s težnjom da se s tim stihovima u jednom novom vremensko-prostornom kontekstu povede dijalog. Tako, naprimjer, u pjesmi “Zašto umiru proleteri” koriste se početni stihovi iz Jesenjinove pjesme “Pismo majci” da bi se na njih nastavili stihovi Miše Bartulice, frontmena grupe, koji onda tu majku pita:
Vise li na zidu slike
i petokrake …!?
Žalite li svoju ljubav
iz četrdeset i neke …!?
A na uglu prve proleterske
žive vaša djeca
i griju se ko golubi
po hladnim sobama predgrađa
*
Pjesma se završava sljedećim stihovima:
*
Proleteri umiru na rukama svojih drugova,
proleteri umiru ispod suza svoga naroda,
a mi se još uvijek ljubimo
po hladnim sobama predgrađa.
*
Dakle, majčina generacija je generacija proletera, generacija koja je krajem osamdesetih doživjela raspad svojih ideala čega nije željela postati svjesna. Nametane su slike umirućih proletera te njihova žrtva i mlađim generacijama, naprimjer generaciji lirskog subjekta, kojoj nije bilo jasno za šta su se to ustvari žrtvovali? Da bi se oni ljubili po hladnim sobama predgrađa?
Na albumu je i najupečatljiviji danse macabre jugoslovenske lirike “Koščate ruke” autora Svetozara Ivetića u kojem: “Oči spavaju na samom dnu suza”, a “Samo noge, bez glave i trupa, gazile su blato vladala je jeza”.
Međutim, najvrijednija pjesma na tom albumu i jedna od najvrijednijih u poetskom smislu u cjelokupnoj jugoslovenskoj pjevanoj poeziji je pjesma “Jelena”, autora Miše Bartulice.
*
Nismo svi iz ljubavi stigli na ovaj svijet.
Proplakali u času kad nema niko da te zavoli.
Još postoje istine koje vole boljeti,
zbog mene nikad, nikad nećeš plakati
Nikada se nismo sreli, vremena nismo imali,
da mi oči obrišeš, da mi ruke miluješ,
jer ja sam tugu kvasio tuđim suzama,
ponekad moja draga svojim očima.
Ref.
Jelena, Jelena,
eh, da su anđeli nosili krila rodama…
Jelena, Jelena
da su bar Bogovi imali malo vremena,
daragaja maja.
Jelena, pomisli, da su bar ljudi svi
rođeni pod srećnim zvijezdama,
daragaja maja,
Jelena, Jelena.
A godine prolaze niz naše obraze,
vjetrove proljećne starost umiruje,
da l’ za tebe postoji neko sasvim drag i lijep
čije ruke tebi radost donose.
Jer danas više nemam snage da te zavolim,
danas samo moram, moram,
još jednom da te potražim,
jer ja sam tugu kvasio tuđim suzama,
zbog mene nikad, nikad, nisi plakala.
Ref.
Možda ne bi…
Jelena, Jelena.
*
Ovu pjesmu slušaoci uglavnom doživljavaju kao ljubavnu. Taj doživljaj je uslovljen njihovim očekivanjima. Radi se, naime, o popularnoj muzici, tu je dozivanje Jelene, band je pritom iz Sarajeva, iz kojeg su, kad je i o najboljim muzičarima riječ, dolazili najčešće na prvu svarljivi tekstovi, pa kakva bi to onda pjesma mogla biti nego ljubavna?
S takvim označiteljima (moja draga, Jelena, tuga, plač, suze i sl.) niko nije pokušao pomjeriti horizont očekivanja slušalaca, osim Bolera. I to je, između ostalog, ono što ovoj pjesmi daje na vrijednosti.
Ovo je ustvari pjesma o majčinstvu, a lirski subjekt je neželjeno dijete.
Već prvi stih govori o rođenju koje nije produkt ljubavi. “Proplakali u času kad nema niko da te zavoli” je također jasan stih – prvi plač je plač novorođenčeta, kojeg, u ovom slučaju, “nema ko da zavoli”. “Da mi oči obrišeš, da mi ruke miluješ” – jasno također referira na odnos majke prema djetetu. “Da su anđeli nosili krila rodama” – opštepoznata je i poveznica roda s djecom.
Osim toga, pjesma je s albuma “O Jesenjinu” te naziv albuma uslovljava očekivanje da se pjesma na neki način odnosi na njega, što je pojačano i ruskom sintagmom “daragaja maja”. A Jesenjina bi teško bilo povezati s neželjenim djetetom, lakše je s promašenim ljubavima. Također, ovo “daragaja maja” može da zbuni jer se može čitati kao obraćanje dragoj. Međutim, to je na ruskom kurtoazan izraz koji se, kao i dragi moj, može upotrijebiti bez ikakvog emotivnog odnosa sa sagovornikom. On više ustvari govori o distanci među sugovornicima koji se tim iskazom pokušavaju približiti jedan drugom nego o tome da su već bliski, a to je važno za razumijevanje ove pjesme.
Dalje, majka nigdje nije ni spomenuta, a kad se pjeva iz perspektive ostavljenog djeteta, narodnjaci su nas naučili, nema pjesme bez riječi “majka”. Ali, upravo to nespominjanje je ono što ovu pjesmu iz “tekstopisanja”, tj. stihoklepstva, izdiže na nivo poezije. Atributa majčinstva nema, ona je “samo” žena. I taj svojevrsni minus postupak daje joj upravo na značaju, čini je temom pjesme.
Kroz minus postupak ona je personalizirana na način da o njoj ne znamo ništa, osim da je rodila lirskog subjekta, da se nikad s njim nije srela i imena. Ona je žena koje nema – Jelena. Aluzivnost je također jedna od jačih strana pjesme. Međutim, Jelena nije samo aluzija na naziv Andrićeva djela. Značenje imena Jelena je sunčeva svjetlost, što ima simbolički značaj u pjesmi. Ime Jelena zgušnjava u sebi sva pozitivna značenja i iskustva koja lirski subjekt nije iskusio jer je nedostajala ona. “Ona” se može pisati i velikim slovom, jer Ona jest za lirskog subjekta Veliko Drugo, tj. simbolički poredak nužan za njegovu subjektivaciju, za njegovo prvotno, preskočeno određenje kao subjekta.
S njenim nedostatkom srušeni su i ostali veliki narativi o anđelima, koji nose krila rodama, o bogovima koji uređuju odnose među ljudima – što sve treba shvatiti metaforički. Rođenje nije nužno pozitivan čin i ne donosi sreću, već stvara i nesretnike; bogovi, tj. sistem nisu svemogući u svim slučajevima, itd.
Međutim, ostaje žudnja, koju opet treba shvatiti u psihoanalitičkom smislu. Ostaje onaj njen od sistema i preokupacije svakodnevnim obavezama, neuklonjeni dio, koji stalno prodire u život i stvara patnju. On se manifestuje u stihovima: “Ja danas više nemam snage da te zavolim”, dakle ona je uglavnom preboljena, ali “Danas samo moram, moram, još jednom da te potražim/ jer ja sam tugu kvasio, tuđim suzama/ zbog mene nikad, nikad nisi plakala.”
Ovi stihovi govore o tome kako je išla njegova (samo)identifikacija i (samo)potvrđivanje. Išli su kroz sažaljenje onih koji su “plakali”, saučestvovali u njegovoj tuzi, “kvasili” je, tj. omekšavali i činili je podnošljivijom.
Ono što očekuje od Nje, kroz šta se manifestuje njegova žudnja, jest saučešće, kao svojevrsna potvrda njega kao nekog ko je formiran kao ličnost upravo u odnosu na Njen nedostatak.
Osim spomenute aluzivnosti, metaforičnosti iskaza te igre simbolima, u ovoj pjesmi je teško ne zapaziti i personifikaciju: “Istina koja voli boljeti”. To je također taj moment žudnje jezički artikuliran na pjesnički najprecizniji način. Tu je imenovano ono preostalo, nepreboljeno, što stalno prodire da bi remetilo svakodnevnicu, red, ustaljeni poredak stvari, što lirski subjekt pokušava da prevlada.
Također, zanimljiv je i “nepravilan” red riječi u sintagmi “Vremena nismo imali”. Za razliku od “Nismo imali vremena”, što bi bio ustaljen red riječi, prvi izbor bolji je zbog ritma i melodioznosti, ali i zbog naglašavanja “vremena” stavljanjem istog na prvo mjesto.
Nedostatak vremena je, naime, najčešći izgovor za izbjegavanje susreta s nekim. Kad se upotrijebi u ovom kontekstu, susreta majke i djeteta, onda dobija ironijski prizvuk.
Tu je i aposiopeza na kraju pjesme, nagli prekid misli: “Možda ne bi…” Relativno lako ju je dopuniti – možda ne bi bilo ove pjesme, možda ne bi odlučila da me ostaviš, itd. Međutim, ta je mogućnost iluzorna jer je uslovljavaju apstraktne stvari – anđeli, koji nose krila rodama, srećne zvijezde, bogovi, itd. Ali čak i tada – “možda”. Njihov odnos, kao odnos majke i djeteta, hoće se reći, bio je prosto nemoguć i svijest o tome rodila je pjesmu, a ne želja za tim. A to je ono što je izdiže iznad patetike.
No, ono što je najvažnije, jeste da pjesma pruža užitak makar je shvatali i kao ljubavnu. Iako, čitajući je kao takvu, ona ostavlja mnogo nedoumica u vezi sa značenjem, međutim, muzika, aranžman i emocija u glasu tadašnjeg pjevača grupe Mileta Anđelića su ono što ulijeva povjerenje u autentičnost i istinitost onog što se pjeva ma kakvo to značenje imalo.
Bolero je prije albuma “O Jesenjinu” imao samo jedan album pod nazivom “Na kraju slavlja”. Poslije rata Bartulica je samostalno objavio jedan album te s grupom jedan singl. Pokušaji obnavljanja benda bili su česta tema medija, a za tim je postojala i želja publike. U Sarajevu, odakle su kao band i potekli, napravili su i jedan koncert. Još uvijek je neizvjesno da li će Bolero kao grupa nastaviti s radom. Međutim, šta god bude s njima, Jelena ostaje najupečatljiviji znak njihovog prepoznavanja.
Autor: Amer Tikveša