Izvor: Guardian Design; David Levene/Guardian/ Andy Hall/Observer; Shutterstock; Redferns; Alice Backham
Irske indie grupe su nekada bile zanemarivane, čak i na irskom radiju. Ali pjesme koje se bave problemima, siromaštvom i ugnjetavanjem sada postaju globalno popularne – i mijenjaju način na koji Irska vidi samu sebe-piše za The Guardian Anna Caffola.
Jednog vrućeg subotnjeg popodneva na festivalu Glastonbury, dok mnogi pate od mamurluka, dublinski garage punk kvartet Sprints izaziva radosnu atmosferu uz svoj nabrijani hit Descartes, dok irske trobojnice lepršaju iznad njih. Kako ljeto prolazi, na japanskom festivalu Fuji Rock, nove pjesme galskog indie benda NewDad oduševljavaju publiku. Travy, reper rođen u Nigeriji, a odrastao u Tallaghtu, snima miks album prožet dublinskim naglaskom, zapravo nastavak prvog irskog rap albuma koji je dospio na vrh irskih top lista. Efé nadilazi dublinski bedroom pop kako bi ga potpisala američka izdavačka kuća Fader, a na albumu Later… With Jools Holland, George Houston izvodi jezivu Lilith – posvetu pjevačima političkih protesta diljem svijeta – s prepoznatljivim donegalskim naglaskom.
Od Melbournea do Mexico Cityja, posjetioci koncerata i dalje vrište uz taj uvodni muzički motiv na gudačkim instrumentima pjesme „Starburster“ irskog benda Fontaines DC, dok CMAT-ov viralni „woke macarena“ ples uz njen hit singl „Take a Sexy Picture of Me“ oživljava u festivalskim okupljanjima i na TikToku. Također, možda ste čuli i za bend Kneecap.
CMAT nastupa na norveškom Bergenfestu 2024. Fotografija: Per Ole Hagen/Redferns
Irska je oduvijek imala priličan broj punkera, raver-a i velikih indie izvođača, bilo da su to The Cranberries, Ash ili Bicep, ali nikada nije imala alternativnu muzičku scenu toliko snažnu i raznoliku kao današnja: Lankum, Gilla Band, Pillow Queens, For Those I Love, John Francis Flynn i Chalk samo su neka od priznatih imena, uz uspješnu underground rap scenu. Danas je ta scena toliko uspješna da redefiniše šta znači „irska muzika“, otvarajući vrata muzičarima koji su nekada bili izostavljeni iz razgovora o kulturi zemlje.
„Bila je to irska renesansa,“ kaže Karla Chubb, pjevačica i gitaristkinja benda Sprints. Grupa je trenutno na sredini britanske turneje, a sljedeće godine ih očekuju nastupi u SAD-u; oni su prvi irski bend potpisan za američki indie label Sub Pop. Ona navodi Fontaines DC i CMAT kao „model“ za postizanje međunarodnog uspjeha. „Kao dublinski bend, nekada bi se nadali da ćete svirati na Vicar Streetu“, srednje velikom prostoru. „Sada imamo ambiciju ići dalje.“ Muzika, dodaje, više nije „neplaćena praksa“.
Dublinski bend Gurriers
„‘Univerzalno razumijevanje’ … Gurriers.“ Fotografija: Joshua Mulholland
Zajedničko današnjim izvođačima je duh pobune, oštroumnost i ranjiva lirika, s ponavljajućim temama solidarnosti i marginalizacije, koje kreira omladina još uvijek oblikovana Posljedicama Problema (The Troubles) i naslijeđem Celtic Tigera (irski tržišni bum, kolaps 2008. i kasnija recesija). Sprints su tokom svog nastupa na Glastonburyju istakli transparent za prava trans osoba, dok je nastup benda iz Dundalka, The Mary Wallopers, na festivalu Victorious u Portsmouthu prekinut nakon što su izrazili podršku Palestini. Irish Artists for Palestine nedavno je omogućio irsku turneju ženskom palestinskom horu Daughters of Jerusalem. „Ovo naše razumijevanje ugnjetavanja i kolonijalizma je generacijsko,“ kaže Dan Hoff iz dublinskog petočlanog benda Gurriers.
Drugi album Sprints, objavljen u septembru, „inspirisan je kontrastom između ostvarivanja naših snova i bavljenja muzikom profesionalno, nasuprot problemu beskućništva u Irskoj, ratu u Gazi i troškovima života,“ kaže Chubb. „To su pitanja koja pogađaju čitavu Evropu, pa na međunarodnoj sceni osvjetljavamo zajedničku borbu.“
„Pjesme su napisane o Irskoj, ali sam želio pisati ih sa univerzalnim razumijevanjem,“ dodaje Hoff. Njegov bend Gurriers objavio je debitantski album Come and See 2024. godine, podržao Fontaines DC i jedan od njihovih singlova našao se u igri EA Sports FC 26. Bend je zabrinut zbog rasta krajnje desnice u Irskoj i šire, a njihova protestna pjesma Approachable napisana je glasom online desničarskog „edgelorda“; pjesma Dipping Out govori o iseljavanju Iraca, ali, objašnjava Hoff, „poput dokumentarca Adama Curtisa, kritikuje duh vremena“.
„Ljudi se osjećaju izolovano i iznevjereno od strane onih na vlasti … situacija nije samo Irska. Pokušavam izbjegavati bilo kakve irske idiome u svojim tekstovima,“ dodaje Hoff.
„Svijet je praktično u plamenu … i protiv ovog porasta muzike generisane AI-jem, ljudi žele nešto stvarno i uzemljujuće. To je nešto u čemu Irska nevjerovatno uspijeva,“ kaže Nikki MacRae, koordinatorica za muziku u vijeću grada Belfasta. „Irski tekstopisci su oduvijek zagovarali autentičnost, a publika to sada više nego ikad traži.“
„Irski identitet je postao nešto što ljudi žele imati,“ slaže se Julie Dawson iz NewDad, „što je ludo, jer ne tako davno to je nešto što su ljudi prezirali.“ Godinama su britanski slušatelji uglavnom slušali mainstream izvođače (Westlife, U2, The Corrs, B*Witched) ili tradicionalni folk. Istovremeno, irski radio je dugo bio preplavljen britanskim i američkim izvođačima, ili ograničen na domaće izvođače poput Snow Patrol i Hozier, dok su većina irskih muzičara smatrani nišom. „Prije otprilike devet godina, lokalnom umjetniku je jednom odbijen singl za emitiranje na radiju jer je taj tjedan već emitiran irski singl,“ kaže MacRae. „Ono što irske muzičare izdvaja je da, uprkos takvim izazovima, još više ulažu trud.“
Član trad metal benda The Scratch, Cathal McKenna, prisjeća se festivala Oxegen 2011., održanog nedaleko od Dublina, koji je gotovo u potpunosti imao međunarodne headlinere. „Utjecali smo se njima … Sada, kada vidimo irske festivale ispunjene irskim izvođačima, osjećamo moć,“ kaže McKenna, od festivala All Together Now do Electric Picnic. „Ljudi imaju svoje priče, jezike i gradove koje predstavljaju nevjerovatni umjetnici. Sada smo prirodno samopouzdani na način na koji tada nismo bili.“
„Sada smo prirodno samopouzdani na način na koji tada nismo bili“ …The Scratch. Fotografija: Evan Doherty
U Sjevernoj Irskoj, noise-punk bend Enola Gay u pjesmi PTS.DUP obrađuje sektaški napad na gitaristu Joea McVeigha koji je završio s napuklom lobanjom. U međuvremenu, na svom thrash/punk komadu inspirisanom Stiff Little Fingers pjesmom I Think You Should Leave, queer DIY punk bend Problem Patterns i dalje pronalazi nadu u izgradnji zajednice u Belfastu: „Sve se uvijek vraća na Probleme,“ ide stih u pjesmi, „moramo otpustiti mrtvu ruku prošlosti.“
„Mislim da umjetnici iz Sjeverne Irske trenutno napreduju jer smo svi odrasli s generacijskom traumom, a to stvara izvrsnu umjetnost“, kaže Beth Crooks iz benda. „Pjesma govori o tome kako volimo živjeti ovdje, uprkos masovnoj emigraciji koju vidimo kod naših vršnjaka. Ako se pravi ljudi zadrže i budu se zalagali za promjene, one će se sigurno dogoditi.“
„Muzička scena se nalazi na zaista uzbudljivom mjestu“ … Spider. Fotografija: Camille Alexander
James Robinson, osnivač belfatskog magazina Craic, kaže da je ovaj renesansni val dijelom rezultat rada lokalnih medija kao što su Thin Air, Yeo, Nialler9 i District, koji su dokumentovali ove muzičke scene prije nego što su ih britanski ili međunarodni mediji uopće primijetili, uz konferencije poput Output i AVA festivala, koji svi „podstiču nove bendove da nastanu i održavaju momentum“. Robinson dodaje da nedavna pažnja britanskih medija prema irskim izvođačima koji javno izražavaju političke stavove sugeriše na „neku britansku krhkost“ u prethodnim generacijama kada se ova scena zanemarivala; radi se o prelasku s fetisizacije irske kulture kroz simboliku djeteline i Guinnessa na zaista slušanje irskih glasova.
Mnoge osobe s kojima razgovaram kažu da je još jedan glavni razlog uspjeha ove scene rastuća kulturna raznolikost u Irskoj. „Umjetnici glasno iskažu svoje stavove uprkos pokušajima da se suzi percepcija šta je irsko“, kaže MacRae, ističući da je zemlja posljednjih mjeseci pogođena ksenofobnim i rasističkim nemirima.
Raper iz Belfasta, Emby, predstavio je na festivalu elektronske plesne muzike AVA njegov prvi grime set. Nakon što se 2025. godine natjecao protiv Beyoncé i The Weeknda na Grammyjima, drugi belfatski izvođač, Jordan Adetunji, nastavlja miješati brzi rap s trap elementima, post-punk gitarama i afričkim plesnim ritmovima. Spider, producent rođen u Tallaghtu, a sada smješten u Londonu, odrastao je 90-ih godina uz riot grrrl bendove poput Bikini Kill i Veruca Salt. Kao i McKenna, ima malo referenci na Irsku (osim, kako kaže, Cranberries), i čak danas „scena može biti vrlo bijela i muški dominantna“, kaže ona. „Ali scena je na zaista uzbudljivom mjestu. Više irskih ljudi boje kože, žena i queer osoba se pojavljuje, a muzika samo postaje bolja.“
Monjola je suosnivač pet godina starog dablinskog labela i kolektiva Chamomile Club. Njihov slogan je BKDI: Black Kids Doing It (Crna djeca to rade). „Stvorili smo ekosistem“, kaže Monjola. „Mi smo muzičari, ali i videografi, grafički dizajneri, producenti, stilisti.“ Chamomile bend Moio probio se sa singlom Moments iz 2024. godine, koji je zauzeo prvo mjesto na Spotify Viral 50 listi. „Iskustvo Crnih Iraca je zaista jedinstveno“, dodaje Monjola. „Nemamo šablon, pa pratimo svoj instinkt – i to odjekuje.“
Ipak, osvojili su brojnu publiku: „Vidjeti reakcije ljudi na drugim mjestima, jer su prošli kroz slične stvari, je magično.“
Uspjeh poput njihovog nije zajamčen, a umjetnici iz većih gradova obično imaju više prilika. No, kulturni centri, poput Duncairn u Belfastu, podstiču prekograničnu saradnju, stvarajući plodno tlo za agente i muzičke kuće koje također rade na otkrivanju novih talenta.
„Pratimo svoj instinkt“ … Monjola nastupa u Cork Opera House, 2025. Fotografija: Kieran Frost/Redferns
Još jedan veliki poticaj došao je u oktobru, kada je Irska vlada objavila da će pilot-projekt osnovnog prihoda za umjetnike postati trajan. Javna podrška je bila snažna, a nezavisna studija Alma Economics pokazala je da je program poboljšao kreativnu produktivnost i mentalno blagostanje korisnika. Sa umjetnicima koji primaju 325 € (£286) sedmično, pilot-projekt je koštao 25 miliona € godišnje, što je relativno mali ulog za očuvanje cijele umjetničke scene. Daniel „Lango“ Lang iz benda the Scratch kaže da je visoka nezaposlenost mladih nekada ljude tjerala prema muzici: „Veliki izazov za mlade umjetnike danas je visoka cijena života, ali prosperitetna scena stvara samopouzdanje.“
To samopouzdanje ne pokreće samo ovu novu generaciju izvođača – ono mijenja i način na koji Irci razmišljaju o sebi. „Kao narod, vrlo smo samozatajni,“ kaže Dawson iz benda NewDad. „Osjećamo iskrenu zahvalnost – pa čak i iznenađenje – što ljudi dolaze zbog nas. Nikada nisam mislio da će bend sastavljen od gomile tinejdžera u Galwayju jednog dana stati na veliku pozornicu u Japanu.“
Svi imaju nekoga koga žele istaknuti, bilo da je to dream-pop i bend Just Mustard koji podržava The Cure, folk kolektiv Madra Salach, ambient umjetnica Saoirse Miller ili alt-rapper Khakikid. „Tako smo ponosni na sebe,“ kaže Dawson. „Što je teško reći kao Irac.“
federalna.ba/The Guardian