Foto: Shutterstock
Iako nijedna od ovih pjesama nije bila namijenjena za emitovanje na radiju, određeni djelovi albuma su rezervisani za instrumentaliste benda, pružajući pratećoj grupi priliku da se pokaže
Jedan od temelja svih velikih rokenrol pjesama je frontmen koji je zvijezda. Koliko god gitarista mogao da svira različite solaže kao po automatizmu, neki od najvećih trenutaka u bendu dolaze kombinacijom pravih stihova i vokalne izvedbe kako bi publici pružili pjesmu koju nikada neće zaboraviti. S druge strane, umjetnici poput benda Rush i Linkin Park pronašli su načine da to postignu i bez pjevača.
Iako nijedna od ovih pjesama nije bila namijenjena za emitovanje na radiju, određeni djelovi albuma su rezervisani za instrumentaliste benda, pružajući pratećoj grupi priliku da se pokaže. Iako su neke od ovih pjesama muzički izazovi za odabrane članove benda, virtuoznost koja se prikazuje u svakom segmentu je previše značajna da bi se zanemarila kada govorimo o temeljima zvuka benda, prenosi “Far Out” magazin, koji je sastavio navedenu lstu.
Top lista pjesama:
10. ‘Star Spangled Banner’ – Džimi Hendriks
Krajem 1960-ih, cijela rok scena bila je spremna da promijeni svijet. Nakon što su The Beatles pokazali fanovima kako napraviti eksperimentalnu muziku, svi koji su ih slijedili stvarali su djela koja su iznevjeravala očekivanja onih koji su tražili obične rok pjesme. Iako je Džimi Hendriks kombinovao zarazne i eksperimentalne elemente svog zvuka pod jednim krovom, jedna poznata pjesma postala je jedan od najvećih trenutaka u istoriji roka.
Okvirno u vrijeme kada je palio gitaru, Hendriks je stigao na sveto tlo Vudstoka za svoj nastup, počevši sa svojom interpretacijom pjesme “The Star-Spangled Banner”. Iako Hendriks možda nije napisao tu pjesmu, verzija koja se pojavljuje na nezvaničnim snimcima uživo značila je nešto drugačije za svakog Amerikanca koji je gledao taj dan.
Za razliku od tipičnih patriotskih sentimenta, tužna pozadina Vijetnamskog rata pretvorila je ovu verziju pjesme u himnu za hipi pokret. Iako ni jedna količina rok muzike ne bi spasila siromašne vojnike u azijskim džunglama, Hendriks je dijelio utopiju za koju se nadao da će Amerika jednog dana postati.
9. ‘Moby Dick’ – Led Zeppelin
Većina najvećih pjesama Led Zeppelina iz njihovih ranijih dana bila je djelo Džimija Pejdža. Iako je većina pjesama na njihovom prvom albumu napisana od strane drugih bluz velikana, drugo izdanje Zeppelina donosi novi preokret na prosječan bluz rok i otvara put hard rok muzici kroz svojih devet pjesama. Bez obzira na to što ima kul rif koji ga vodi, “Moby Dick” pripada “manijaku” koji sjedi za bubnjevima.
Kao da Džon Bonam već nije dokazao svoje fenomenalne veštine na prvom albumu, ova instrumentalna numera je mjesto gdje zaista može da se pokaže, sa gitarama koje praktično ukrašavaju njegov bubnjarski solo. Nakon improvizacije na tom rifu, druga polovina pjesme je potpuno otvorena, dok “Bonzo” praktično izvodi nasilne akte agresije prema svom setu bubnjeva.
Za sav taj znoj koji je uložen u snimljenu verziju, lajv izvedbe su bile još neobuzdanije, jer bi Bonam u potpunosti odbacio palice i počeo da udara po bubnjevima golim rukama.
8. ‘Jessica’ – Allman Brothers Band
Cijela lista odličnih instrumentalnih numera lako bi mogla biti ispunjena većinom bendova “jam” scene. Koliko god fanovima mogao da se dopadne snimak nekih od njihovih omiljenih pjesama, bendovi poput The Grateful Deada i Creama poznati su po tome što su produžavali svoje tradicionalne singlove do ogromnih proporcija, često minutažom produžavajući istu progresiju kroz improvizacije. The Allman Brothers su pričali priču svojim instrumentima.
U poređenju s uobičajenim instrumentalnim djelovima prosječnih “jam” sesija, “Jessica” je jedna od najliričnijih gitarskih figura ikada napravljenih, dok Duan Alman i Diki Bets razmjenjuju linije kao što bi to radio pjevač. Iako je Alman sarađivao sa legendama poput Erika Kleptona, zaradio je svoje mjesto kao legenda i sam, koristeći svoju slajd gitaru da gitara zvuči kao da direktno komunicira sa slušaocem.
Kada se ne slušaju dueli solo dionica, svaki drugi instrument izvodi svoj zaseban motiv, kao što je klavir koji se povezuje sa glavnom melodijom, dok bubnjevi znaju kada gurati i povlačiti numeru kako bi stvorili prepoznatljivi zvuci.
https://www.youtube.com/watch?v=yRDivUb5EeA
7. The entire half of Low – Dejvid Boui
Vjerovatno nema drugog pjevača u rok muzici koji je toliko prepoznatljiv kao Dejvid Boui. Sa svojim karakterističnim načinom izgovora, ‘Starman’ je mogao da oživi različite likove svojim glasom, usvajajući zvukove poput ‘‘Aladdin Sane’ ili ‘The Thin White Duke’, zavisno od faze svoje karijere. Ipak, Boui je uvijek više bio posvećen muzici nego zvuku svog glasa, i gotovo nestaje na albumu “Low”.
Dok je prva polovina albuma bila oblikovana čudnim ekscentricitetima iz njegovog berlinskog perioda, druga strana albuma bila je ispunjena instrumentalima koje su stvorili Boui i Brajan Ino iza kulisa. Iako ne možemo čuti njegovo pjevanje, svaki komad muzike je nedvosmisleno Boui, od čudnih zvukova pjesme ‘Subterraneans’ do jezive atmosfere koja je stvorena na pjesmama poput ‘Weeping Wall’.
Nakon decenije u industriji, Boui je i dalje inovirao način na koji svi slušaju muziku, a post-rok i dalje živi u sjenci svake pjesme.
6. ‘Session’ – Linkin Park
Ako postoji osoba koja je prošla kroz teška vremena u “nu-metal” sceni, to bi morao biti DJ svakog benda. Za razliku od kul muzičara koji se pojavljuju s gitarom naprijed ili čak frontmena, stajanje iza DJ pulta nikada ne bi prošlo kod rok publike, posebno onih koji pokušavaju izgledati kul svirajući stari školske hip-hop bitove. Džou Han je uvijek razmišljao van okvira sa bendom Linkin Park, i ono što je radio moralo je biti muzikalno od samog početka.
Dok pjesma “Cure For the Itch” sa albuma Hybrid Theory funkcioniše kao pristojna numera za grebanje (scratch), “Session” je ono gdje Han dolazi do izražaja kao zvučni umjetnik, spajajući različite zvuke unutar šumovitih zvučnih pejzaža kako bi stvorio zvučnu sliku u umu. Koristeći samo nekoliko uzoraka, pjesma već ima zamah, koji Han čini još uzbudljivijim, ubrzavajući i usporavajući ritamom kako bi pejsma zvučala kao da će se u svakom trenutku prekinuti.
Iako se zbog gramofona samih osjeti jasan vremenski period na albumu, ovo je jedna od najboljih vremenskih kapsula zlatnog doba “nu-metala”.
5. ‘Marwa Blues’ – Džordž Harison
Do kraja devedesetih godina, Džordž Harison je već znao da mu se vrijeme na Zemlji bliži kraju. Nakon što je bio izboden od strane poremećenog napadača u svom domu i ponovnog povratka raka pluća, odlučio je da sklopi posljednje djelove svog kataloga kako bi stvorio album za fanove koji će uživati nakon njegove smrti. Iako većina pjesama na albumu “Brainwashed” zvuči kao djelovi koje je Harison sastavio, “Marwa Blues” zvuči kao molitva bez riječi.
Preuzeta iz tradicionalne hinduističke pjesme koja se obično svira pri zalasku sunca, Harison prenosi melodiju na svoju slajd gitaru, čineći da svaka nota jeca od bola. Budući da je Harison čitavog života bio duhovno usmjeren, zvukovi koje emituje svirajući ovu pjesmu na onome što je trebao biti njegov poslednji album su ekvivalent njegovom suočavanju sa smrću sa malo prkosa.
Čak i sa svom svojom vjerom koja se uputila prema kraju života, prikladno je vidjeti Harisona kako koristi gitaru da prenese svoja osjećanja, budući da je to instrument koji mu je donio životni stil koji mu je okrenuo svijet naopako. Baš kao što je aludirao sve one godine ranije sa The Beatlesima, Harison se drži obećanja i čini da njegova gitara “nježno zaplače”.
4. ‘The Call of Ktulu’ – Metallica
Metallica nikada nije bio poznat po komponovanju pjesama kao što to rade uobičajeni tekstopisci. Umjesto da sjede s olovkom i papirom i pokušavaju da stvore pravu melodiju, Džejms Hetfild i Lars Ulrih obično su kombinovali različite snimke rifova dok nisu pronašli one koji se dobro uklapaju jedni s drugima i stvaraju pjesmu. Iako je Dejv Mastein bio izbačen do vremena izdavanja albuma “Ride the Lightning”, neki od njegovih preostalih rifova bili su previše dobri da bi bili zanemareni.
Većina pjesme “The Call of Ktulu” kombinuje Hetfildovu oštrinu i Masteinove početne skice. Mastein će kasnije koristiti neke od tih rifova i u Megadethu, stvarajući pjesme poput “Hangar 18” i “When” iz originalnih verzija rifova koje je imao. Što se tiče ove izvedbe, većina upečatljivih momenata dolazi od Klif Burtona.
Od početka do kraja, Burtonove interpretacije Masteinovih skica zvuče kao putovanje niz put do pakla, posebno prema dijelu razlomka gdje Burton do krajnjih granica savija žice prikazujući Ktulua kako izranja iz dubina okeana.
3. ‘Eruption’ – Van Halen
U velikoj tradiciji gitarističkih heroja, Edi Van Halen zaslužuje da bude u klasi za sebe. Iako su drugi gitaristi možda revolucionirali instrument na načine koje niko nikada nije vidio, Edijev dodir na gitari je odveo rokenrol do novih visina.
Nakon psihodeličnog doživljaja sa pjesmom “Runnin’ With the Devil”, “Eruption” je jedan od najvećih solo aranžmana na gitari ikada snimljenih, sa Edijem Van Halenom koji održava čas o tome kako zabaviti publiku. Originalno prikazan kao dio njihovog koncertnog nastupa, veći dio početka sola je ekvivalent gitarskom igraču nadahnutom kokainom, svirajući neke od najbjesnijih 12-taktnih sola.
Kada su izblijedile upadljivosti, Edi Van Halen pušta zvijer iz kaveza, stavljajući obije ruke na prag i izvodi jednu od najprepoznatljivijih gitarskih dionica koje je moguće zamisliti, prolazeći kroz različite skale prije nego što na kraju dovede instrument do ekstaze.
Van Halen je uvijek bio više od zbirke njihovih delova, ali Edi je jedan od rijetkih muzičara čije blistavo sviranje gitare je apsolutno opravdano.
2. ‘The Great Gig in the Sky’ – Pink Floyd
Kako je progresivni rok tek počinjao da se razvija u Engleskoj, Pink Floyd je bio na ivici muzičkog proboja. Nakon što su već stvorili jedno od svojih najambicioznijih remek-djela sa pjesmom “Echoes”, sljedeći album “prikazuje” Rodžera Votersa kako istražuje šta tjera prosječnu osobu da poludi. Iako je Dark Side of the Moon trebalo da bude glavni nastavak te teme raspoređene po vinilnom disku, pjesma “The Great Gig in the Sky” hvata cijelu tu premisu u samo nekoliko minuta.
Nakon što se iz pjesme “Time” izdvaja Watersovo upozorenje o čekanju predugo da započnete život, umirujući zvuci Ričard Rajtove klavijature nas ponovo spuštaju na Zemlju prije nego što Kler Tore svojim nebeskim glasom započinje glavni događaj. Iako na pjesmi tehnički postoji glas, Tore koristi svoje glasne žice kao instrument, praveći impresivne vokalne dionice nakon što se kaže da razmišlja o smrti i opasnosti nepoznatog.
Dok bubnjevi grme oko nje, Tore zvuči kao da prolazi kroz egzorcizam u finalnom snimku, gotovo kao da prvi put vidi zagrobni život i nasilno biva uvučena u zanos. Od svih pjesama koje su došle i prošle kroz rok muziku, “Great Gig” je najbliža tome što je žanr ikada postigao da uhvati egzistencijalnu krizu života na traci.
1. ‘YYZ’ – Rush
Neki od najboljih pjesama koje je Rush ikada stvorio obično ne dobijaju takvu pohvalu zbog vokala Gedi Lija. Bez ikakve uvrede upućene tom čovjeku, ali lako je da se ometemo njegovim čuvenim piskavim glasom dok se ispod njega odvijaju instrumentalni zvuci apokalipse. Iako bi bilo koja od njihovih ogromnih instrumentalnih pjesama dužine deset minuta ili više bila dobra, “YYZ” je najbliže što su došli da ukomponuju svoje sviranje u dobro razvijen paket.
Iako su raniji instrumentalni komadi poput “La Villa Strangiato” imali složene djelove i čak priče iza njihovih različitih sekcija, jednostavna ideja benda Rush za ovu pjesmu bila je previše savršena.
Od samog početka kao bas i bubanjska ekstravaganca, ostatak benda je doprinio da se pjesma pretvori u nešto magično, od vodećih bas i bubanjskih prelaza do istočnjačkog ton-bend soloa od strane Aleksa Lajfsona.
Dok je Rush uvijek svirao muziku koja im je odgovarala u datom trenutku, “YYZ” je najčišća verzija onoga što mogu da postignu kao “power” trio.