Bowie je zapravo izravno povezan s romantičarima, piscima i intelektualcima koji su izazivali slične norme prije dvjesto godina. Ta poveznica ne otkriva samo težinu Bowijeva rada već i utjecaj koji romantična misao ima i danas.
Piše: Emily Bernhard Jackson
Prije svoje smrti u siječnju 2016. Bowie bio je općenito smatran jednim od iskonskih rock-zvijezdi modernog doba. Prodao je milijune albuma, osvojio nebrojene nagrade i utjecao na vojsku sljedbenika.
Gotovo bez iznimke, počasti nakon njegove smrti hvalile su Bowija kao pionira, posebice kada se govori o propitivanju ideja o rodu i identitetu. Međutim, iako su Bowijeva spremnost da izaziva norme i odvažnost kojom je to činio neosporne, njegov je položaj pionira ipak dvojben.
Bowie je zapravo izravno povezan s romantičarima, piscima i intelektualcima koji su izazivali slične norme prije dvjesto godina. Ta poveznica ne otkriva samo težinu Bowijeva rada već i utjecaj koji romantična misao ima i danas.
Moja omiljena verzija Davida Bowija je Thin White Duke (Mršavi Bijeli Vojvoda) iz 1975. i 1976. godine. Mršav kao grana i oštrog profila, Vojvoda je nosio svoju snježnu košulju i crni prsluk s ledenom ohološću koja je izazivala i moju očaranost i zavist.
No tek sam nedavno shvatila da korijeni Mršavoga Bijelog Vojvode sežu dublje od Bowijeve fascinacije kokainom i kabalom (njegov album iz 1976. Station to Station izravno koristi kabalističke riječi i koncepte). On je također i izravni potomak Lorda Byrona, najprivlačnijeg pjesnika engleskog romantizma.
Kao i Byron, i Bowie je živio i radio u vremenu ogromnoga društvenog i intelektualnog preokreta. I baš kao i Byron, prihvatio je preokret objeručke te postao njegovim najprepoznatljivijim simbolom.
Byron je ranih 1800-ih putovao u zemlje koje su tada smatrane misterioznima donoseći sa sobom priče o egzotičnim prizorima i događajima. Tu je neobičnost zatim utkao u priče čiji su fikcionalni junaci, čini se, bili temeljeni na njemu samome, junaci koji su, smjelo i uspješno prkoseći moralnim i društvenim očekivanjima, prigrlili osobni moral i slobode. Childe Harold, The Giaour, The Corsair su nazivi pjesama čiji se istoimeni junaci smatraju verzijama samog Byrona.
Bowie je pokupio upravo te elemente bajronizma kada je poprimio lik Ziggyja Stardusta, vanzemaljskog osloboditelja i personifikaciju kontrakulture 70-ih, no koji je imao fizičke karakteristike Davida Bowija.
Bowijeva veza s Byronom ide još i dublje. Obojica su se bavili pitanjem identiteta u svojim radovima, dok su u stvarnom životu sugerirali da identitet možda postoji samo na površini. I jedan i drugi su rado od sebe stvorili brendove i uživali dok su zbunjeni obožavatelji pokušavali odgonetnuti što je stvarno, a što nije, tko je pjevao ili govorio.
Zbog toga su obojica optuživani da je njihov rad površan. No upravo su takva otvorenost i iskrenost potrebne da bi se suočili s najdubljim pitanjima o tome kako definirati identitet. Imaju li ljudi jedno ja? Što je zapravo jastvo? Što ako je identitet tek niz maski koje stavljamo u prikladnim trenucima?
Što sam više razmišljala o njemu, bilo mi je sve jasnije da Bowie nije bio povezan samo s Byronom. On je glavni primjer kako čitav romantizam nastavlja utjecati na našu kulturu.
Bowijevo preoblačenje (cross-dressing) i objava da je gay, „i uvijek sam bio“ bile su hrabre izjave u Engleskoj 70-ih. (Roditelji Bowijeva gitarista Micka Ronsona bili su javno uznemiravani samo zbog sinovljeve povezanosti s Bowijem.)
No 150 godina prije John Keats je pomicao rodne granice svog vremena, a njegov je rad prezren i karijera uništena jer su kritičari smatrali da je njegova poezija ženstvena. Bowie je dirnuo u isti strah koji je Keats utjelovio, a njegovo preispitivanje rodnog identiteta povezano je sa zabrinutošću koja vreba u kutovima mnogih romantičarskih pjesama i knjiga.
Ch-Ch-Ch-Changes
Povrh toga dok Bowie može biti gledan kao rock ’n’ roll gospodar apokalipse i distopije (njegov Diamond Dogs album otvara slika svijeta punog buha veličine štakora koje sišu štakore veličine mačaka i ne nastavlja u mnogo pozitivnijem duhu), korijene te maštarije možemo pronaći u iznimno simboličnim i postapokaliptičkim poetskim vizijama Williama Blakea, detaljno prikazanima u radovima kao što su Jerusalem i The Four Zoas.
Velik je dio Bowijeva opusa, zapravo, povezan sa žanrom takozvane narative posljednjeg čovjeka koji zamišlja kraj svijeta kroz oči posljednjega preživjelog i koji je bio veoma popularan u doba romantizma. Pjesme Space Oddity i Ashes to Ashes su naprimjer spiritualna djeca radova The Last Man Mary Shelley i Alastora Percyja Shelleyja. Te poveznice s romantizmom dokazuju da Bowijev rad ne može biti odbačen kao samo pop-glazba.
Nadalje, Bowijev rad pokazuje da romantizam još uvijek ima utjecaj na suvremeni svijet. Doba romantizma, ta veličanstvena, udaljena epoha, nije daleka prošlost već stalni utjecaj na to kako shvaćamo vlastiti svijet. Bowie dokazuje da smo u nekim slučajevima još uvijek romantičari; suočeni s istim pitanjima s kojima su se pisci i mislioci hrvali prije više od stoljeća: Tko sam? Koliko različitih jastva imam? Jesam li siguran da li sam momak ili djevojka? Što će se dogoditi s mojim svijetom, s čitavim svijetom?
U intelektualnoj igri gluhih telefona ta ista romantičarska pitanja i interesi pojavljuju se u Bowijevim pjesmama te ponekad i u našoj vlastitoj svijesti, samo što su uobličeni u neke druge riječi. Čini se da na taj način tanka nit Mršavoga Bijelog Vojvode povezuje prošlost i sadašnjost, veže Bowija i romantizam i pokazuje da je romantizam upleten u naše suvremene suštine.
(NEMA, The Conversation)