Black Sabbath/ Foto: Wikipedia
Januara 1985. u Moskvi je sastavljen službeni spis koji danas zvuči kao nadrealističan artefakt Hladnog rata. Komsomol, omladinska organizacija Saveza komunističke partije, distribuirao je dužnosnicima u Sovjetskom Savezu dokument pod nazivom Approximate List of Foreign Musical Ensembles and Performers Whose Repertoires Contain Ideologically Harmful Compositions. Ta lista, spomenuta u knjizi Everything Was Forever, Until It Was No More: The Last Soviet Generation autora Alekseja Jurčaka, sadržavala je 38 imena izvođača za koje su sovjetske vlasti smatrale da predstavljaju ideološku prijetnju. Lista je služila kao informativni dokument za pojačanu kontrolu diskoteka, radijskih postaja i javnih nastupa, a nije bila formalni zakon ili uredba s pravno obvezujućom snagom.
Razlozi za uvrštavanje izvođača bili su često nepovezani s glazbom i ponekad paradoksalni. Pink Floyd našao se na popisu zbog pjesama koje sovjetske vlasti percipiraju kao iskrivljavanje temeljnih vanjskopolitičkih pitanja, osobito u kontekstu invazije na Afganistan. Donna Summer bila je kritizirana zbog seksualnosti u tekstovima i nastupima, a Julio Iglesias zbog neutemeljenih optužbi za “neofašizam”. Village People bili su označeni zbog prikaza nasilja i “neprimjerenih sadržaja”, dok su Talking Heads kritizirani u okviru paranoje o zapadnoj vojnoj prijetnji, iako njihove pjesme nemaju izravnu referencu na sovjetski vojni sustav. Sex Pistols su bili navedeni zbog povezivanja punk estetike s nasiljem, a slične optužbe pale su i na Depeche Mode te Yazoo, unatoč njihovoj mekšoj elektroničkoj glazbi. Tina Turner našla se na listi zbog “promicanja seksa”, a Madness zbog povezanosti s punk i subkulturnim scenama. Popis nije bio logična analiza glazbene umjetnosti nego izraz državne kontrole i straha od zapadnog utjecaja na socijalističku publiku.
View this post on Instagram
Iako je dokument napisan svega nekoliko mjeseci prije nego što je Mihail Gorbačov postao generalni sekretar Komunističke partije, u vrijeme kada su se Sovjetski Savez i socijalistički blok nalazili na rubu dubokih društvenih promjena, kontrola kulture i dalje je bila apsolutna. Zapadna popularna glazba smatrana je opasnim oružjem kulturnog utjecaja, a prisutnost stranih zapisa u Sovjetskom Savezu bila je regulirana neformalnim mjerama i nadzorom.
Reakcije izvođača i publike često su naglašavale apsurdnost situacije. Chas Smash iz grupe Madness u intervjuima je komentirao kako je njihov hit Baggy Trousers daleko od prijetnje državnom poretku, a takve opaske ilustriraju koliko su vlasti pogrešno interpretirale sadržaj. Lista je, bez obzira na točne motive, postala simbol straha od svega što se nije moglo kontrolirati.
Dokument iz 1985. nije se primjenjivao jednako u cijelom Sovjetskom Savezu. Prema disertaciji s Rutgers University objavljenoj 2014. pod naslovom Banned in the USSR: Counterculture, State Media, and Public Opinion During the Soviet Union’s Final Decade, on nije imao pravnu snagu kao formalna zabrana. Bio je preporuka kulturnim komitetima, koji su ga u nekim regijama interpretirali kao de facto zabranu do kraja 1980-ih. U tim slučajevima listama su se dodavala ili izostavljala imena neslužbeno, pa su cirkulirale varijante s pogrešnim ili izmišljenim izvođačima.
Unatoč tome, zabranjena glazba pronalazila je put do sovjetskih konzumenata. U podzemnoj kulturi razvila se praksa reprodukcije zapadnih snimki na neželjenim materijalima – najpoznatije na odbačenim rentgenskim snimkama, koje su nazivali bone music. Rentgenski filmovi su ručno rezani u oblik ploča, s rupom izgorjelom za centar, a zatim su se pomoću improviziranih gramofona gravirali tragovi zvuka. Kvaliteta reprodukcije bila je loša i distorzirana, ali ta forma omogućila je distribuciju zapadnih izvođača poput Duke Ellingtona, Elvisa Presleyja, The Beatlesa, kao i sovjetskih emigrantskih pjesnika poput Bulata Okudžave. Distribucija se odvijala na ulicama, u parkovima i skrivenim mjestima, nalik razmjeni narkotika, a rizik za proizvođače bio je stvaran: neki su uhvaćeni i kažnjavani zatvorskim kaznama, dok su kupci gubili materijal.
Do sredine 1960-ih godina pojava bone music postupno je nestala kako su trake i kasete postajale dostupnije i tehnološki superiornije. Iako se kontrola kulture postupno oslabila tijekom perestrojke i glasnosti, lista iz 1985. ostala je zapamćena kao dokaz logike sustava koji je pokušao zaustaviti ono što je bilo neizbježno. Nekoliko godina nakon toga, simbolički kraj Hladnog rata označio je pad Berlinskog zida, 1989. godine.