Foto: Google
Bob Marli je učinio rege muziku poznatom širom svijeta, i to ne samo muzičkim hitovima, već i porukama koje su danas važnije nego ikad. O tome svjedoči filmska biografija „One Love“ koja stiže u bioskope.
Juna 1980. Bob Marli je na svom nastupu u Kelnu već bio vidno načet bolešću. Ali njegova harizma je privukla 8.000 fanova. Naročito je oduševljenje bilo vidno kada je odsvirao „Redemption Song”. Sam u krugu svjetla reflektora, okružen dimom stotina džointa iz publike.
Nepunu godinu kasnije, 11. maja 1980, Marli je umro od raka. Živio je samo 36 godina, ali njegove spiritualne i političke poruke žive sve do danas.
Bob Marli je rege učinio toliko prepoznatljivim u svijetu da ga je Unesko proglasio nematerijalnom baštinom čovječanstva. Sada filmska biografija „One Love“ podiže bioskopski spomenik velikom muzičaru.
Rastafarijanstvo, mlada religija
Marli je sa dvadeset i dvije godine za sebe otkrio rastafarijanski religiozni pokret. On nije star ni 100 godina. Njegovi sljedbenici računaju da je rođen na dan kada je krunisan etiopski car Hajle Selasije I. To je bilo 2. novembra 1930. Nekoliko godina prije toga je jamajkanski politički aktivista i zagovornik panafrikanizma Markus Garvi predskazao krunisanje moćnog crnog kralja u Africi, koji će donijeti oslobođenje crnaca.
Prije krunisanja Selasije se zvao Ras Tafari Makonen, pri čemu je „Ras“ na amharskom jeziku znači knez, vojvoda. Pripadnici novog vjerskog pokreta su u knezu Tafariju vidjeli otjelovljenje Isusa Hrista, živog Boga na zemlji. Hajle Selasije, ime koje je novi vladar dobio nakon krunisanja, zapravo znači „Moć Svetog Trojstva“. Raste – tako su pripadnici pokreta zvali sebe – vjeruju u povratak u afričku obećanu zemlju, Etiopiju. Crni Jamajkanci su potomci afričkih robova koje su nasilno doveli na Karibe. Vrijednosti tog duhovnog pokreta su pravda, ljubav, mir, ravnopravnost. Ali i borba protiv Vavilona – to je sinonim za Zapad koji je Afrikancima donio toliko nesreće, ali i za Jamajku gdje su iskrcali otete Afrikance.
Boja kože nije bitna
Rastafarijanstvo se protivi svakoj vrsti političkog, kulturnog i vjerskog potčinjavanja. U svijetu ima između 700.000 i milion sljedbenika svih boja kože.
Nošenjem frizure s dredovima, brojni pripadnici tog pokreta žele da se izgledom svjesno ograde od gornjih slojeva društva. Istorijski predložak za tu frizuru dali su kenijski ustanici protiv britanske kolonijalne vlasti iz pokreta Mau-Mau. Pušenje marihuane nije izvorni dio rastafarijanstva, nastao je iz težnje pripadnika za proširenjem svijesti.
Bob Marli proslavio rege
Bob Marli je zapravo bio prva velika međunarodna zvijezda iz takozvanog Trećeg svijeta. Jamajka je kolijevka rege muzike, koja je na ostrvu nastala šezdesetih godina prošlog vijeka. To je bilo vrijeme društvenog previranja i nereda, kriminalci su zavladali ulicama. Di-džejevi su puštali muziku na otvorenom, razvili su taj žanr iz postojećih pravaca kao što su jamajkanska narodna muzika mento, ska, soul i džez. Bob Marli je razvoju te muzike utisnuo svoj pečat.
Opušteni ritam koji u isto vrijeme pokreće bio je odličan nosilac poruka mira i ljubavi.
Marlijevi tekstovi sadrže mnogo religiozne retorike, ali su i životni, pričaju o diskriminisanoj manjini, smješteni su u geto, govore o ropstvu i nepravdi.
Marlijevi hitovi
Pjesmu „Get Up Stand Up” Marli je napisao kada je vidio masovnu bijedu na Haitiju pod Divalijevom diktaturom. Tekst zahtijeva od ljudi da ustanu i bore se za svoja prava, ohrabruje ih da imaju povjerenja u sopstvenu moć rasuđivanja. Ta pjesma je nezvanična himna međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava „Amnesti internašenal“ (Amnesty International).
U pjesmi „Exodus” Marli se bavi onim dijelom vjerovanja rastafarijanskog pokreta da će se vjernici vratiti u Afriku. U tekstu Marli pita: „Jeste li zadovoljni životom koji vodite? Znamo kuda idemo, znamo odakle smo, znamo Vavilon, idemo u Očevu zemlju. U tom egzodusu kreće se božji narod“.
U pjesmi „Zimbabve” Bob Marli zahtijeva od Afrikanaca da oslobode zemlju koju su kolonijalni gospodari nazvali Rodezija. Kada je Zimbabve stekao nezavisnost, Bob Marli je tamo odsvirao tu pjesmu uživo. Ona je postala nezvanična nacionalna himna nezavisne zemlje.
Pogrešno shvaćena pjesma – „No Woman, No Cry”
Na engleskom bi naslov čuvene pjesme značio – kad nema žene, nema ni plača. Ali to na jeziku stanovnika Trenčtauna, sirotinjske četvrti Kingstona, glavnog grada Jamajke, znači nešto drugo: „Ne, ženo, ne plači!“ Marli je odrastao u tom kraju, napisao je pjesmu kada je u komšiluku vidio ženu kako plače.
Marlijevo nasljeđe
„Pjesma spasenja” (Redemption Song) je Marlijev testament. Postoji više snimaka, ali najbolja je ona verzija u kojoj su dovoljni glas i gitara. Izostanak instrumenata pojačava intenzitet pjesme. Bob Marli citira proroka rastafarijanstva Markusa Garvija koji je 1937. u jednom govoru rekao: „Oslobodi se mentalnog ropstva, niko osim nas samih ne može da oslobodi naš duh.”
Blizina smrti i te misli o oslobođenju inspirisali su Marlija za „Pjesmu spasenja”. On pjeva: „Sve što sam ikada imao, jesu pjesme spasenja, pjesme slobode”.