Foto: Ryan Brooklyn/Unsplash
Pismo djedu
Piše: Jelena Blesić
Iako si rođen četvrtog aprila (bar su te tad upisali u matične knjige) tvoj rođendan smo uvijek obilježavali na Lazarevu subotu. I to je bio tvoj pravi „pokretni“ rođendan, jer je tada 1937. bila Lazareva subota. Da si danas živ, imao bi 88 godina. Otišao si 19.10. prije skoro 12 godina. Na dan „nevjernog“ apostola Tome. Nije ni čudo jer si bio pravo otjelotvorenje „nevjernog Tome“. Skeptičan do bola. Dugo si se borio s leukemijom. Kao da ti sljepilo jednog oka i brojne operacije istog nisu bile dovoljne. Svaka godina borbe te je crpila sve više i više.
Visok i snažan čovjek, naš djed, otac mog oca, otac mog strica i moje tetke, glava naše porodice- postajao si sve slabiji, sve mršaviji, govorio sve teže, hodao sve sporije.
Djed Branko.
Smrt te je uzimala polako. Svima nam je bilo teško da gledamo kako kopniš, a ja sam bila majstor u tom potiskivanju i okretanju glave na drugu stranu. Kad smo sestra i ja bile djeca pripremio si najljepšu domaću rakiju od šljive (samo onako kako si ti znao) i zapečatio bure da čeka dan kad se budemo udavale. Nisi doživio da vidiš sestrino vjenčanje. Nećeš ni moje. Kad se rodila, za nju si posadio dva najljepša i najsnažnija stabla oraha koje sam ikada vidjela. Kad sam se ja rodila uzeo si me u naručje i rekao: „Ovo je moje unuče.“
Bila sam ti miljenica i nikad to nisi krio.
Vijest o tvojoj smrti sam primila mirno. Bila sam spremna i očekivala sam to. Jer čovjek kojeg sam zadnjih par puta vidjela, to nije bio moj djed. Već samo ljuštura najdivnijeg djeda na svijetu. Nisam ni suzu pustila na tvojoj sahrani. Ni nakon nje. Ali sam zato mjesecima bila prazne duše. Bez ijedne emocije. Potpuna praznina a to je gore od tuge. Kažu da se unuci vole više od djece, a ja sam ostala bez nekoga ko me je volio najviše na svijetu. Nikad neću prežaliti što nisam otišla onaj posljednji put da te vidim. Užurbano sam se spremala za početak druge godine studija i pakovala za Beograd nakon ljetne pauze. „Ima vremena“ mislila sam. A nije ga bilo. Bio si tvrdoglav, principijelan, pravičan, vrijedan, mudar, tih. Nisi govorio puno, ali svaka ti je riječ bila na mjestu. Što sam starija sve te više citiram.
I dandanas mi se nekad u priči otme „djed i baka mi žive tamo“ kad pričam o svom selu. Tatinom selu. Djedovom selu. Kad je i baka umrla dugo nisam mogla da uđem u vašu kuću. Ona mi je bila podsjetnik na tebe, pa sam i dalje osjećala tvoje prisustvo, iako je tišina u kući odzvanjala. Svako drvo u voćnjaku neizmjerno volim iako su se mnoga sasušila i slomila od starosti i raznih oluja. Vrijeme čini svoje i život nikoga ne štedi niti čeka. Toliko ljubavi, truda i rada si uložio u taj voćnjak. Drago mi je što si tu ljubav i znanje prenio na oca. I ja ću se truditi da čuvam voćnjak i uspomenu na tebe. Iako jako volim svoje ime, žao mi je što se ne zovem Branka po tebi. „Moja Branka“- svaki put bi me pogledao sa takvom nježnošću i neskrivenim ponosom. Voljeni nikad ne umiru već žive u našim srcima. Živiš, djede, dok i ja dišem.
Tvoja Branka