Prenosimo vam u cjelosti tekst koji nam je poslala gospođa Jovana Đorđević – Jović
Svaku noć, dok stanovnici grada Banjaluke spavaju, grupa ljudi sa motornim testerama izlazi na ulice i pod sjenom noći, orgijaju nemilice rušeći, sjekući i uništavajući sve živo što im se nađe na putu, odnosno stogodišnje drveće po kojem je Banjaluka poznata na Balkanu. To su radnici takozvane Tamaris Company, Laktaške prigradske firme sumnjivog profila i poslova, poznate samo po mutnim poslovanjima od kad su njeni valsnici iz ruralnih Laktaša kročili na beton ovog divnog grada.
U ovom gradu, firma Laktaške porodice Janjetović je poznata kao “Tamanis”, jer tamane sve živo što im se zeleno nađe na putu.
Razumljivo je da su vlasnici Tamarisa, ljudi seoskog sentimenta i profila, koji su od zelenila pobjegli trbuhom za kruhom – na beton u grad – svim svojim bićem. Na našu veliku nesreću stigli su u predivnu zelenu Banjaluku koja ih je dočekala, kao i sve izbjeglice i imigrante sa sela – otvorenih ruku. I sve im dala.
Stari Banjalučani znaju da su generacije pravih građana ulagale u zelenilo sadeći i održavajući zelenilo i stable stogodišnjih aleja, koje su zaštitni znak i simbol Banjaluke.
To se sve mijenja sa dolaskom Tamarisa. Ja imam fotografije 43 patrljka koja su ostala iza, “Tamanisovih” noćnih orgija sa testerama i motornim pilama po gradu.
Građani ovog nekada divnog grada se svaku jutro bude da vide nekoliko tužnih panjeva koji osvanu u centru svako jutro. Niko ne zna ko daje dozvole za ovo iživljavanje. “Tamanis” naplaćuje svako drvo koje posječe. To plaćaju poreski obveznici. Tamaris naplati skupo i svako drvo, više nalik pelceru ili niklici – koje zasadi a zatim plaća lokalnim siledžijama da ih lomi za 100 km po komadu.
Pola Aleja (u Medjanu i Rebrovcu) više ne postoje. Tamaris se pobrinuo da se Banjalučani probude u nečemu što više liči na Modriču, Laktaše ili Glamoč – njiva, beton i nebo…
Smiješno je da naslovna strana Tamaris websajta ima veliki naslov: “Činimo vaše okruženje ljepšim i zelenijim”!!!!
Ja shvatam da je vlasnik Tamarisa, Janjetović, porijeklom ruralna osoba, seoskog profila, koja je bijegom sa sela napokon postigla cilj da količina betona koje je okružuje postane jedina odrednica ličnog uspjeha.
Kao djeca koja se igraju na njivi, te iza štale, malo je vjerovatno da takvi seoski mentaliteti imaju pojam vrijednosti stoljetnih aleja koje su sađene u 19tom vijeku od Austrougarske vojske i sadnice koje su čuvali žandarmi.
Mi smo grupa građana koja ide Ombudsmanu za ljudska prava, da se ovo zaustavi, da se Tamarisu oduzme dozvola za orgijanje po ovom tužnom gradu.
