Nostalgični kutak: Od Kinder jaja do salveta, stvari koje smo skupljali kao klinci

Sastavni dio života svakoga klinca bez sumnje je bilo skupljanje najbesmislenijih i najblesavijih pizdarija na koje je mogao naići, a koje će 20-ak godina nakon toga postati najbolji vremeplov na svijetu.

Piše: Niko Sučić

“Pokažite mi klinca koji u svom djetinjstvu nije ništa skupljao, a ja ću vam pokazati klinca koji nije niti imao djetinjstvo“. Tako otprilike ide upravo izmišljena poslovica koja će, nadamo se, jednoga dana zaživjeti kao viralna senzacija na fejsbucima, i to nepravdeno pripisana Einsteinu, Dalaj Lami, Lennonu ili Balaševiću. Nema veze, mi znamo odakle je potekla!

Možda je ova tvrdnja malo previše radikalna, ali koliko god situacija bila loša, djeca su uvijek pronalazila način da sakupljaju nešto, pa makar se radilo o raznobojnim kamenčićima ili poklopcima jogurta. Oni koji su na ovim prostorima odrastali 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća vjerojatno su proživjeli neke jako teške trenutke, ali se i u tim uvjetima moglo baviti i dječjim stvarima, te kroz razne sakupljačke faze odrastati i polagano hvatati korak s velikim, zahuktalim svijetom. Idesh! vas zato podsjeća na neke od sitnica koje smo skupljali kao klinci, koje su i danas i prije 15-20 godina bile novčano bezvrijedne, ali su nama svejedno neprocjenjive. Ako smo nešto zaboravili, slobodno nas opomenite!

Sličice i igračke iz Kinder jaja

Gotovo svako dijete je svoju sakupljačku karijeru započelo igračkama iz Kinder jaja, keljenjem sličica u albume ili svakodnevnim ‘tapkanjem‘ s frendovima iz ulice, kvarta ili škole. U to vrijeme, kada je Jugoslavija uzimala svoje zadnje udisaje, Kinder jaja su polagano počela dolaziti u neke domaće trgovine, a oni sretniji su donosili cijele kutije iz Graza i sličnih šoping-meka. Tih su godina igračke u čokoladnim slasticama (čokolada je uvijek bila samo bonus) još uvijek valjale, a skupiti par komada iz istog serijala značilo je biti glavna faca u kvartu.

S druge strane, sličice su bile daleko popularnije i dostupnije, a ako ništa drugo, svi su se nabacivali genijalnim i nikad prežaljenim Životinjskim carstvom (da, znamo da još uvijek izlaze i albumi i sličice, ali to nije niti blizu onim old school socijalističkim ljepotama naše mladosti). Za vrijeme ratnih godina i neposredno nakon na tržište su se nekako probili i drugi serijali, a zadnja je velika generacija sakupljača vjerojatno bila ona za Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. godine. Bio je to svojevrsni vrhunac, a od onda se moglo samo prema dolje...

Pikule

Pikule, špekule, pikse, klikeri ili kako ste ih već zvali su uglavnom bili fiksacija kroz prvih nekoliko razreda osnovne škole, kada jednostavno nisi imao što raditi na školskom dvorištu ili u parkiću pored kuće/zgrade bez pune vrećice tih raznobojnih kuglica. Iz današnje su perspektive to praktički bezvrijedni kamenčići, ali tada su nam bili isto što su našim ženama i djevojkama sada biseri: najbolji prijatelji!

Genijalnost pikulanja je bila u tome što si mogao igrati bilo kada i bilo gdje, a jedini uvjet je bio pronalazak prave rupice (that’s what she said!). Točnih se pravila sada malo teže sjetiti, ali se znalo da se igra za prestiž i za pikule, a opelješiti nekoga i isprazniti mu cijelu vrećicu moglo se smatrati hat-trickom, triple doubleom, asom i svjetskim rekordom na 100 metara, jer od takvih su igrača nastajale legende. Danas je pikule gotovo nemoguće naći (nekoć su bile nezamjenjivi inventar svakog kioska), a i da ih nađete, nemate s kime igrati... Prokleta bila računala i Flappy Bird!

Poštanske markice, razglednice, novčanice i kovanice

Zahtjevniji su dječji skupljači u tim ranim godinama svoga života polagano počeli prelaziti na poštanske markice i razglednice, što je uglavnom bila neka vrsta obiteljske tradicije, koju su njegovali njihovi babe, djedovi, roditelji, kumovi i ostala svita. Vrijednost tih komadića papira bila je gotovo beznačajna, ali samo je skupljanje ionako bilo daleko važnije od nekog krajnjeg cilja. Neki su imali čak i prave, naizgled profesionalne albume, ali ako se nisi baš žešće zakačio za tu granu, vrlo bi brzo odustao i prešao na nešto zanimljivije i modernije. S druge strane, oni koji i danas čuvaju svoje razglednice, sigurno će se s nostalgijom sjetiti tih davnih, nevinih dana...

Ista je stvar bila i s novčanicama i kovanicama, koje su u ono vrijeme stvarno bile vrlo raznovrsne, a dokopati se nekakve egzotičnog i praktički bezvrijednog komadića papira s milijunskim apoenima (ahhh, ta divna inflacija), bilo je ravno dobitku na jackpotu. S vremenom su neki od tih predmeta postali vrlo cijenjeni među kolekcionarima, tako da ne bi bilo loše da provjerite svoje tavane ili podrume, jer tko zna kakvo se blago tamo krije. I dan danas skupljamo novčanice i kovanice, ali iz sasvim drugih razloga...

Telefonske kartice

Današnji klinci vjerojatno nisu svjesni da su mobiteli ne tako davno bili potpuna nepoznanica (tu i tamo bi se našao neki bogatunčić, čiji bi roditelji imali prijenosnu ciglu veličine manjeg televizora, ali nije to bilo to), te smo za ‘terenske’ razgovore mogli koristiti jedino telefonske govornice. A za te su vam prekrasne relikvija trebale... telefonske kartice!

Nekadašnji nam je poštansko-telekomunikacijski div HPT bio glavni izvor ovog blaga, a mora se priznati da su tijekom godina izdali nekoliko genijalnih serija, među kojima se posebno ističu prirodna i kulturna dobra našeg malog kutka svemira. Kao i gotovo sve na ovom popisu, i kartice su bile uglavnom bezvrijedne (a ako bacite oko na sadašnje oglase kolekcionara, još uvijek), ali mnogo godina nakon što je ovaj oblik plaćanja telefona izumro, sam pogled na njih nam izmami onaj sjetni osmjeh na lice...

Salvete

Salvete su bile domena curica (i nekolicine dječaka, koji danas vjerojatno u radnoj knjižici piše “stilist”), a skupljalo se apsolutno sve što se našlo pod rukom: od običnih jednobojnih do onih s kompleksnim motivima, posebnim obrubima i stvarima u koje se niti jedan dječak nije nimalo kužio. Djevojčice bi svoje salvete vrlo pažljivo spremale u kutijice i mijenjale se sa svojim prijateljicama za dupliće, a jesu li ih ikada uistinu i koristile za nešto, teško je reći, jer kao i dan danas, mi muškarci niti tada nismo kužili što žene rade.

Faza salveta bi uglavnom došla i prošla poput prve zaljubljenosti u nekog člana tada popularnih pop bendova, a zamijenili bi ih školski plesnjaci, eksperimenti sa šminkom i ostale pripreme za odrasli život. Danas je cijenjena tradicija sakupljanja salveta praktički izumrla, a ovi se papirnati ubrusi koriste samo za brisanje odojkom zamazanih prstiju i grašaka znoja nakon saznanja da je kondom puknuo...

Stripovi i časopisi

Alan Ford, Zagor, Nathan Never, Dylan Dog, Martin Misterija i ostali klasici su bili naši prvi doticaji s jedinom bitnom formom književnosti: stripom! Nitko nije volio lektiru i razglabanje o sve ozbiljnijoj tematici koju nam je nametao školski sustav, pa smo utočište tražili među šundovskim junacima, u kojima si za tri penez mogao uživati danima. Neki su ih ‘posuđivali’ od staraca, neki vrlo ozbiljno štedjeli za nova izdanja, a bilo je i onih koji bi se uvijek krpali s nekakvim posuđivanjima, dilanjima i sličnim aktivnostima (koje će se u kasnijem životu pokazati kao dobar trening za “posao”).

Skupljali su se i specijalizirani časopisi poput Hrvatskog vojnika (a što ćeš, nije bilo previše izbora), a uskoro smo dočekali i prva izdanja okrenuta prema računalnoj tehnologiji, pop kulturi, teorijama urote i ostalim gluparijama koje smo upijali kao spužva. A ne smijemo zaboraviti niti Erotiku, Eros, Smokvin List i ostalo kultno štivo, na čijim su stranicama tijekom godina prikazane vjerojatno najružnije žene svijeta. Nema veze, sise su sise!

Paketići šećera iz kafića

Kako su godine prolazile, tako smo malo pomalo napuštali školska dvorišta i igrališta, te se selili u lokalne kafiće i birtije, koje će nam jednog dana postati drugi dom. Bile su to klasična školska pićenca s jednom kavom i mineralnom na 7 ljudi, a ako je netko uspio isfurati tatine cigarete, hajooooj, sreći nije bilo kraja. Zakoni su bili daleko labaviji tako da nikoga nije bilo briga što neki klinci tu rade u birtiji, a mi smo to znali iskoristiti.

Upravo se u to vrijeme rodila još jedna sakupljačka moda: paketići šećera iz kafića. Ova disciplina nije bila toliko raširena kao neke druge s liste, ali je ipak bila malo manje besmislena, jer od iskorištenih telefonskih kartica nemaš apsolutno nikakve koriste kada ti padne šećer i počne te mantati. Velika količina ovih paketića indirektno je značila i da je njen sakupljač otvorena osoba koja voli društvo i izlaske u kavane, što će se, kako smo već rekli, u nekim slučajevima nakon 10-15 godina pokazati svojevrsnim životnim stilom.

Flyeri i ulaznice iz kina, disko klubova i s koncerata

Kraj osnovne i početak srednje škole, te ulazak u onaj pravi, iritantni pubertet donio je i velike promjene u sakupljačkim ritualima klinaca, pa su tako sitnice i nekakve slabašne memorabilije počeli mijenjati pravi pravcati trofeji. Prvi izlasci u grad, pa do 12 sati u disku, odlasci na svaki koncert na koji bismo se uspjeli iskrasti i polagano definiranje naše vlastite osobnosti i smještaja u određenu subkulturu. Da, oni koji još uvijek čuvaju ulaznicu sa svojeg prvog punk koncerta, ili u mnogo gorem slučaju onu s nastupa Magazina u lokalnom vatrogasnom domu, sigurno znaju kakva nostalgija opere na sam pogled tog komadića papira.

I dok su salvete i telefonske kartice sitnice za koje najčešće ne možemo konkretno definirati kada i kako smo ih dobili, za svaku ćemo se ulaznicu vrijednu čuvanja gotovo sigurno sjetiti i najsitnijih detalja, od eksperimentiranja s raznim vrstama alkohola do ‘barenja’ znakovitim pogledima i plesanja kao da ne postoji sutra. Možda je to subjektivna procjena, ali ovo su najvrijednije stvari koje smo kao klinci mogli skupljati, jer takav blast to the past se ne može platiti... A ako još postoje i stare fotke, pa to je to!

Značke, bedževi i ukrasni zidni tanjuri

Kao završna faza prije odrastanja i zaboravljanja na sve te sakupljačke hireve uglavnom su dolazile značke i bedževi, a oni stariji bi u tu jednadžbu mogli ubaciti i ukrasne zidne tanjure, detalj koji je iz nekog predivnog razloga bio iznimno popularan za vrijeme Jugoslavije. Zapravo, i značke su raspadom ove državne tvorevine početkom 90-ih uglavnom pale u zaborav, te ostale kao uspomena naših roditelja, skupljane na mladenačkim putovanjima od Vardara pa do Triglava.

Bedževi su kao takvi uvijek bili odraz subkulture kojoj je pojedinac pripadao, pa si po ovom modnom dodatku mogao bez problema raspoznavati (wannabe) anarhiste i pankere od metalaca, a oni koji se nisu htjeli miješati su uglavnom koristili neutralne i humoristične sličice. I dan danas tržište bedževa ima svoju klijentelu, pa tu i tamo možete naletjeti na nekog hipstera koji još uvijek živi u svijetu 16-godišnjaka. I tata bi sine, i tata bi, ali prošla su ta vremena.

Nego, jel netko izumio vremeplov, jer nakon ovog nas je povrtaka u prošlost počelo lagano žuljati... neka alergija ili nešto, teško je reći...

Izvor: idesh.net