Koliko god ispričanih sjećanja, događaja, trauma, ispovijesti bilo zabilježeno, nikada neće biti ispričane sve priče iz rata. Tako i sa svojih trideset i nešto godina čujem po prvi put priču iz mog grada iz perioda s početka rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka.
Piše: Jelena Jevđenić
I to je sjećanje iz prve ruke, sjećanje moje majke.
Ona u ovoj priči nije glavni lik, zbog čega sam neizmjerno sretna. Ali ne manje empatična za čovjeka koji jeste.
Negdje uz popodnevnu kafu, gledajući svoj Facebook nalog, reče kako joj je nekadašnji kolega komentarisao sliku koju je postavila. Slika datira iz predratnog perioda. Na slici nekadašnji kolektiv njene firme. Kolega, koji je komentarisao kako se sjeća tih dana s osmijehom, šalje pozdrave iz inostranstva. Otišao tokom rata iz Bosne i Hercegovine u jednu od zemalja koje su tada primale izbjeglice iz naše države. Mama kaže, spasio se.
Kolega je bošnjačke nacionalnosti. Tako se mama zamisli pa ispriča događaj s početka rata, o drugom kolegi, takođe bošnjačke nacionalnosti.
Vraćajući se s posla s kolegicama, zapazi tog kolegu kako čisti ulicu. Priđe mu i javi mu se, a on joj reče, „vidiš ti ovo“ pa pognu glavu. Veli mama, ja mu kažem „ne stidi se ti, nek’ se stide ovi drugi“ pa uz koju „prebačenu riječ“ vrati se kolegicama i nastavi dalje. Jedna joj reče „što ti prilaziš njima“, a mama joj odgovori „prišla sam da pozdravim svog direktora“.
Nastavi mama priču koliko je bio dobar čovjek i kada je bio na funkciji u njenom kolektivu, te kako nije čekao da zatraži pomoć onaj koji je treba, već je sam znao i uređivao.
To što je mamin direktor radio bila je tzv. radna obaveza u Banjaluci. Mahom su dobijali otkaze Bošnjaci i Hrvati te su imali te radne obaveze za koje su svaki drugi dan morali imati potvrde da su ih obavili. Potvrde su izdavala preduzeća u kojima su radili. Mama kaže da se i tu profitiralo. Ako se ne ispuni radna obaveza, potvrda se mogla dobiti i koštala je stotinu njemačkih maraka, a novac je uzimao, za svoj džep, uglavnom taj neko ko ju izdaje. Svjedoci tog vremena znaju kolika je vrijednost tada bila tih stotinu njemačkih maraka. Malo ko je imao te novce. Ljudi su na ovaj ili onaj način preživljavali, dok su čekali papire za odlazak iz svog grada.
Životna priča maminog kolege se ne završava tragično, zapravo se i ne završava. Sreli su se prije par godina, vratio se u Banjaluku, živi ovdje. A ja se divim svakom čovjeku koji je uspio da pobijedi traume svoje prošlosti. Da se vrati na isto ono mjesto gdje je živio neizvjesno, plašeći se za svoj život neprestano.
Pitam se koliko još neispričanih priča svako od nas nosi u sebi.