Često sam ga posmatrala skrivena iza ponjave kojom sam prekrila prozor na kome više nije bilo stakla. Otac poginule djevojke lelujao je između zgrada. Bio je nekako proziran, lagan, kao paučina. Lice mu je bilo sivo a očne duplje tamne kao bezdan. Prestao je da govori, jede… samo je lelujao između zgrada vukući za sobom svoju sjenu. Nekada je sjena vukla njega, sve teže ih je bilo razlikovati. Ni živ, ni mrtav.
Preuzeto sa DWP BALKAN
Bio je sunčan i neuobičajeno tih dan toga oktobra 1992. Konačno sam mami našla “njen lijek“. Ni dana nije bila bez lijeka istog sastava samo drugog naziva, ali bi me često, onako usput, pitala ima li onaj “moj lijek“. Trčala sam od bolnice prema Ekspres restoranu da što prije stignem u naš novi dom i konačno joj kažem evo ti “tvoj lijek“! U Ekspresu sam imala sreće, ostala je još jedna pljeskavica od soje u nečemu što je trebalo da liči na somun. Sada sam već poskakivala prema stanu u Trampinoj, iza kafane poznate kao “Parkuša“. Jao, koja će to gozba da bude, pola pljeske i “njen lijek“.
Sjedjela je na kauču u dnevnoj sobi i glasno odahnula što sam stigla kući živa. Prvo smo pojele pljeskavicu, kakve li radosti. Onda sam izvadila lijek. Uzela ga je u ruke i posmatrala kao najvrjedniju stvar na svijetu. Poljubila me.
*****
Čula se stravična eksplozija. Na trenutak nisam vidjela ništa do sivila prašine. Onda sam ugledala mamu kako leži na kauču. Čula sam svoj glas kako doziva doktora iz vojnog nebodera iza kafane poznate kao “Parkuša“. Već je bio iznad mame, masirao joj je srce. Ja sam davala vještačko disanje. Usta na usta. Vidjela sam kako joj se sjaj u očima polako gasi.
-Gotovo je Mirjana, rekao je doktor pokušavajući da me zaustavi. Usta na usta. Udahni život mama! Gotovo je!
*****
Noć sam provela u ormaru. Obložila sam ga knjigama. Pričalo se da knjige najbolje zaustave gelere. Tu sam provodila vrijeme dok mama nije došla sa Grbavice. Čekaju me opet dani u ormaru, u tami i samoći. Već sam naučila da si pravim društvo. Ponekada mi je znalo biti i lijepo dok pričam sa sobom.
Negdje pred zoru iskočila sam iz ormara i viknula:
-Marama!
Plava kašmirska marama. U nju je mama ušila neko porodično zlato i nešto novca. Maramu je svezala oko struka. Stalno mi je govorila ako joj se nešto desi da ne zaboravim uzeti maramu. Stalno sam se tome smijala i tvrdila da neću zaboraviti. Zaboravila sam. Šta ću sada!? Čika Fikret, da, da čika Fikret! Izađoh iz stana pa trčeći prema Medicinskom fakultetu.
*****
Čika Fikret je bio porodični prijatelj, moj pokojni otac bio mu je vjenčani kum. Bio je profesor fizike na Medicinskom fakultetu. On će sigurno znati kako da uđem u mrtvačnicu. Stigla sam do fakulteta taman kada je dolazio na posao. Otišli smo do mrtvačnice. Ušla sam sama.
*****
Na stolovima nije bilo mjesta, ljudi su ležali na podu. Nije bilo ni dovoljno plahti da ih pokriju. Unakažena tijela. Žene, djeca, starci… trudila sam se da ne gledam. Iako u žurbi neka medicinska sestra ljubazno mi je pokazala gdje bi mogla biti moja mama. I ona je ležala na zemlji. U kućnoj haljini i pidžami. Klekla sam i gledala je. Ja bih sada trebala da pretresam svoju mrtvu majku i tražim neku plavu kašmirsku maramu u kojoj je bilo malo zalata i novca. Izvini mama! Ali ti bi mi rekla da ne budalim, da ščepam tu maramu ako je još oko tvog struka, jer rat je, a ja sam živa. Rekla bi mi:
-Znaš onaj štek “za nedajbože“ što sam ga uvijek imala, e sada je to vrijeme “za nedajbože“!
Nađoh maramu a onda legoh kraj mame, na ledeni pod, kraj ledene majke i zaurlah.
*****
Osjetih kako me podižu čvrste muške ruke. Imao je oko četrdeset godina. Bio je u uniformi. Blagim glasom me upita:
-Ko ti je to djevojko?
-Majka.
-Ah, što ti je lijepa.
-Kako mislite lijepa?
Ne skidajući pogleda sa moje mame reče:
-Ja sam svoju po mindžuši prepoznao!
Jecala sam dugo u zagrljaju tog neznanca što mi u tom trenutku bijaše najbliže stvorenje na planeti. Tako zagrljeni izađosmo iz mrtvačnice. Poljubi me u čelo, pomilova po kosi i ode. Ostala sam mašući za njim.
Tu noć sam provela u ormaru. Mislila sam na onog čovjeka i njegovu majku, na svoju majku, na sve majke… I kada ih više nema, majke brinu za svoju djecu. Negdje pred zoru obuzeo me san.
*****
Još nisam bila svjesna šta se dogodilo i da mame više nema kada je geler ubio kćerku jedinicu moje profesorice Rimskog prava. Živjeli su u onom vojnom neboderu. Nije imala ni 30 godina. Pogodio je direkno u glavu. Moj prijatelj Anči odvezao je u bolnicu sa starim, bijelim mercedesom koji je klepetao kao poklopac na šerpi kada voda vrije.
Nije sve vraćao, sat, pa dva… I oni su pobjegli sa Grbavice i smjestili se u stan iznad onoga u kome sam bila ja. Njegova majka uletila je kod mene sva izbezumljena i rekla da ide do bolnice, da ga traži. Pošla sam za njom. Grabila je snažno naprijed a ja sam za njom trčala. Nismo ga još vidjele, ali čule smo zvuk, kao kada poklopac klepeće na šerpi dok voda vrije.
-Sine Anile!, vikala je uplakana žena.
Između naše dvije zgrade okupile su se komšije. Anči je nešto pokušavao reći, dati neku nadu, bar na trenutak, bar još malo, ali svima je bilo jasno da je gotovo.
Šapnuo mi je na uho:
-Ja sam sve pokupio i nagurao, šta misliš hoće li preživjeti?
-Šta si pokupio i gdje nagurao?
-Prosuti mozak, u glavu.
Bio je u šoku, trebao mu je neki sretan kraj, nešto što bi mu dalo snage da živi dalje, da preživi ovaj pakao u kome smo se našli.
-Ona neće, ali mi hoćemo, mi moramo!
Uhvatio me za ruku, stegao čvrsto. I ja sam, čvrsto. Trebala nam je snaga, dodir, malo ljudskosti u vremenu zla.
I tu noć sam provela u ormaru, u toj tmi, sama. Je li njima teže nego meni? Može li se tuga mjeriti, može li bol? Možda ima smisla ona narodna “daj Bože po redu“.
*****
Često sam ga posmatrala skrivena iza ponjave kojom sam prekrila prozor na kome više nije bilo stakla. Otac poginule djevojke lelujao je između zgrada. Bio je nekako proziran, lagan, kao paučina. Lice mu je bilo sivo a očne duplje tamne kao bezdan. Prestao je da govori, jede… samo je lelujao između zgrada vukući za sobom svoju sjenu. Nekada je sjena vukla njega, sve teže ih je bilo razlikovati. Ni živ, ni mrtav.
Više nisam odlazila u ormar, odlučila sam da preživim. U inat.