Foto: Sanja Vrzić
Rođena u Vitinici kod Zvornika. Predsjednica je Udruženja „Anima“ i mirovna aktivistkinja.
Suvada je završila trgovačku školu u rodnom mjestu. Deset godina prije rata provela je u braku – te bračne godine pamti po blagostanju i izgradnji skladnog domaćinstva i porodice. Na početku rata u Bosni i Hercegovini Suvada je imala 27 godina. U julu 1992. godine s troje malodobne djece prognana je iz sela Đulića gdje je živjela. Suvadin suprug je, s drugim muškim članovima njene porodice, izdvojen iz kolone u kojoj su se kretali i od tada mu se gubi svaki trag. U izbjeglištvu je živjela u Hrvatskoj i Sloveniji. Godine 1996. vratila se kod roditelja u Vitinicu (mjesto gdje je rođena), a 2000. se vraća u svoje selo Đuliće. Suvada Selimović je uložila mnogo truda da odgoji djecu i da im osigura sredstva za normalan život. Paralelno s obnavljanjem prijeratnog doma i podizanjem djece, zalagala se da pronađe posmrtne ostatke svog muža. Otkrila je da je strijeljan u Karakaju i pronađen u sekundarnoj grobnici. Suvada je svjedočila na sudu u Beogradu 2005. godine tokom procesuiranja ratnih zločina. Tada se sprijateljila sa ženskom mirovnom grupom „Žene u crnom“, koje su joj davale podršku. Te iste godine formirala je žensko Udruženje „Anima“, čija je predsjednica do danas. U programu rada „Anime“ su socijalne radionice, ekonomsko osnaživanje žene i ženski mirovni aktivizam. Učesnica je „Ženskog suda“ u Sarajevu 2015. godine.
Suvada Selimović je obnovila svoj prijeratni dom, školovala djecu i postala aktivna članica mirovne grupe „Žene u crnom“. Različitim aktivnostima u nevladinom sektoru bori se za mir. Ima prijateljice na teritoriju čitave bivše Jugoslavije i uvijek se raduje susretima i druženjima s njima.
“Mi imamo puno žena koje još uvijek nisu progovorile. Bitno je da sve žene progovore. Da sve izađemo i kažemo javno šta se nama desilo, prije bi došlo do pomirenja, jer mi žene koje smo doživjele rat najbolje smo osjetile na svojoj koži kako je to bilo. Zato na sve strane trebamo širiti mir, samo da ne bi više došlo do rata. Lahko je napraviti zlo, negdje zakuhati, ubaciti neku kosku… Nisu svi isti, ne možeš znati kada nisi razgovarao s tom osobom, ne poznaješ je. Ne možeš osuđivati onog koga ne znaš.“
FRAGMENT PROŠLOSTI
“Moj životni put bio je težak, trnovit, ali ja se ne osjećam kao žrtva. Kad sam se vratila kući, imala sam jednu živu ogradu, koju je moj muž posadio. To je već bilo kao šuma… Sve je bilo zaraslo… Ja sam to posjekla do zemlje, makazama koje sam donijela iz Slovenije… Ona je ponovo buknula, ja sam nju ponovo posjekla, ona ponovo izrasla. Ja sam ti kao ova živa ograda, što me više gaziš, ja sam sve jača. Imam neke makaze i u sebi – njima režem svu negativnu energiju…“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.