Idi tamo gdje ti je srce
AUTOR: MIRJANA TEŠANOVIĆ preuzeto sa DWP BALKAN
Bila je romantična, idealista i pomalo naivna. Nije imala nimalo takta, rekla bi šta misli posve ogoljeno. Bila je dosljedna svojim stavovima i stvarima u koje je vjerovala, a vjerovala je da svi ljudi trebaju biti jednaki i slobodni. Bila je puna ljubavi i spremna da da život za one koje voli. Imala je poseban talenat da priča bajke i priče. Bila je partizanka, 100% ratni vojni invalid i moja majka. Zvala se Zumra.
*****
Toga dana je pucalo. Počeo je rat. Mami je bio već drugi, kćerki i meni prvi. Ovdje se vrijeme mjeri ratom, prije onog rata, poslije ovog rata. Na radiju smo čule da iz Sarajeva ima neki avion za Beograd.
-Spremaj se mama!
Ušla sam u kćerkinu sobu, otvorila ormar, rukama obgrlila stvari i samo ih gurnula u kofer. Bile smo spremne za desetak minuta. Dozivala sam mamu iz hodnika i već otvorila ulazna vrata. Došla je u kombinezonu sa prekrasnom čipkom.
-Idi Miro, spasi dijete! Znaš da ja ne mogu da hodam.
-Ja ću te nositi mama!
Dotakla je moj obraz rukom i palcem obrisala suzu. Nasmiješila se. Pogledala plavu loknavu glavicu svoje unuke, krupne oči koje su je gledale zbunjeno i prestrašeno.
-Idi Miro!
Otišle smo, duž šetališta pa preko mosta Bratstva i jedinstva. Kakve li ironije u tom nazivu. Padala je kiša, čuo se fijuk metaka. Jedva samo zaustavile taxi. Automobil se kretao polako. Svi smo ćutali. Gledala sam kroz prozor i stalno vidjela mamu kako u kombinezonu sa prekrasnom čipkom stoji pred vratima.
*****
Rođena je u Banjaluci. Porodica Ćejvan je u to doba koje se zvalo Kraljevina Jugoslavija, a koje je mama zvala “bivša Jugoslavija”, bila dobrostojeća i ugledna. Mama je živjela sa amidžom, njegovom porodicom i ebom (baka op.au.). Bila je ebina miljenica, jedina kćer njenog najmlađeg sina. Bez roditelja je ostala kada je imala četiri godine. Odrastala je bezbrižno sa amidžinom djecom kao sa rođenom braćom i sestrama.
Imala je sve što bi poželjela, haljine šivene od štofova iz Beča, šešire ala Deanna Durbin, tada slavna holivudska glumica, fotoaparat. Išla je u gimnaziju i čitala Mir-Jam.
Sa komunističkom idejom upoznala je narodna heroina Vahida Maglajlić. Vahida je bila mnogo starija od mame i bila joj je uzor u svemu. Ona je odvela na sastanak skojevaca, a mama je bila oduševljena. Vjerovala je da pripada nečemu velikom i plemenitom u tom vremenu kada je sve već mirisalo na rat.
*****
Kada je počeo Drugi svjetski rat mama je već bila ilegalka. Ustaškim agentima je bila sumnjiva. Amidža se spremio u svečano odijelo i otišao u komandu da objasni kako njegova Zumra nema ništa sa tim komunistima. I povjerovali su mu. Jadnik, nije imao pojma da spava na komunističkom propagandnom materijalu koji je mama skrivala ispod njegovog kreveta. Drugi put više nisu sumnjali, mamu su zatvorili u zloglasnu Crnu kuću, a amidžu u svečanom odijelu izbacili iz komande.
Noć prije nego je pobjegla iz Crne kuće, mama je slušala jauke drugarice Zdrave Korde. Ustaše su je mučile, zabijali eksere ispod noktiju. Zdrava je izdahnula a da nije ni riječi rekla.
Sakrivena zarom, mama je došla na Kozaru, tik pred ofanzivu. Od Kozare do desanta na Drvar, preko Dalmacije, do Sarajeva, 6. aprila 1945. godine. Pričala je kako se među drugovima i drugaricama dok su još borbe trajale pronio glas kako je poginuo Valter.
*****
Posljeratne godine mama je provela po bolnicama i banjama trpeći jake bolove. Kada su kičmeni pršljenovi okoštali i bolovi su prestali. Komisija je konstatovala da je mama 100% ratni vojni invalid. Ubrzo je otišla u penziju. Morala je mnogo ulagati u svoje zdravlje kako bi što duže ostala pokretna i bila je u tome veoma disciplinovana.
Udala se i rodila brata. Ljekari su joj zabranili da ima još djece, ali mama nije marila. Sedam godina nakon brata rodila je mene.
*****
Stigle smo na aerodrom. Bilo je puno ljudi kao iz onih filmova kada Jevreji bježe iz Njemačke pred Drugi svjetski rat. Uspjela sam kćerku ugurati u avion koji su zakupili baš Jevreji. Imala sam sreću pri povratku kući, povezli su me mladić i djevojka koji su živjeli u istom naselju, na Grbavici. Mamu sam zatekla kako sjedi u hodniku, još uvijek je bila u onom kombinezonu. Prošli su sati a ona, kao da se nije pomjerila.
-Jesi uspjela, jesi li spasila dijete?!
-Jesam mama, jesam.
Nasmijala sa sa vidnim olakšanjem.
-Daj mi molim te kućnu haljinu, malo mi ko zima.
*****
Kada su nam javili da je moja kći sretno stigla za Beograd skuhala sam kafu. Mama je uzela fildžan i zagledala se u njega.
-Znaš Miro, u ratu nema neutralnih i ti ćeš morati da se opredijeliš, rat te na to prisili.
-Pa šta ću, kuda ću?
-Idi tamo gdje si rođena, preko puta kina Radnik, tamo gdje je tvoja osnovna škola i gimnazija. Idi tamo gdje je stadion Koševo, gdje su tvoji prijatelji i kuma Vesa. Idi tamo gdje je bila tatina radnja, cijelo Sarajevo je znalo ko je majstor Boško. Idi tamo gdje ti je srce.
Sa Grbavice sam preko Vrbanja mosta prešla u opkoljeno Sarajevo 20. maja 1992. godine. Mama je došla vozilom UNPROFOR-a krajem avgusta.
*****
6. aprila 1945. godine moja mama Zumra ušla je u Sarajevo. Pričala mi je kako se među drugovima i drugaricama dok su još borbe trajale pronio glas kako je poginuo Vlater.
16. oktobra 1992. godine moja mama sahranjena je na starom partizanskom groblju Lav, u Sarajevu. Na sahrani smo bili samo ja, moj prijatelj Nešo i čika Fikret, kome je moj otac bio vjenčani kum. Nisam nikoga drugog ni zvala i sahrane su u to vrijeme bile opasne, sa brda su pucali i kada ste se opraštali od svojih najmilijih. Na drvenoj ploči bilo je uklesano Zumra Ćejvan Tešanović, a iznad zvijezda petokraka.
*****
Moja mama je vjerovala da svi ljudi trebaju biti jednaki i slobodni. Borila se protiv fašizma i vjerovala da su ga nekada davno pobijedili. Bila je idealista, romantična i pomalo naivna.
