Zuko Džumhur: Kasaba na granici

Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica. Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara. Jedrene nije sačuvalo ni uspomene…

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu. Samo tri crvena kruga na zelenom. Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu. Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806… To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj lađi – bez mantije i otadžbine – bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.

Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima “Malog žurnala”. Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: “Je-sam li ti Je-lane…” Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: “Utre ste padna Odrine”, a Šukri-pašin asker se na kraju ipak predao Vojvodi Stepi.

To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna. U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna. Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.

Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio. Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica. Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara. Jedrene nije sačuvalo ni uspomene…

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate. Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.

U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.

Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga “Drang nach Osten” i sultan-Hamidovog: “ja vas-ja vas”. Lijevo su bugarske pogranične karaule, “med i mlijeko”, i kraj svijeta…

Pred bilježnicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci. Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni “studebekeri” i ugojeni kurbani.

Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju. Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije. Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne “import-eksport” stvarnosti pune derta, “Simensa”, ovčetine, “Filip Morisa” i Hadži-Bekirovog rahatlokuma.

U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare. Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.

Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.

Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala “Dobre Nade” nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od kismeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.

Okolo – po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju – do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.

Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana – i sa evropske i sa azijske. Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima…

Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice. Samo tri crvena kruga na zelenom…

Zapisao Zuko Džumhur