ne ljuti se što ti kažem ti/ jer ti kažem svakom koga volim
Barbara
Sjećaš li se, Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana
pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše
sjeti se, Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjećaš li se, Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara,
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se, Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti
jer ti kažem svakom koga volim
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se, Barbara, i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara,
velika je svinjarija taj Rat i šta je sa tobom
sada
pod kišom od gvožđa, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il je još živ
Oh, Barbara,
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvožđa, čelika, krvi
već prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.