Jedan od inicijalnih motiva za formiranje talijanskog književnog kolektiva Wu Minga bio je napad na instituciju autora kao jedinstvenog i neponovljivog “inspiriranog” duha.
Lucie Geffroy
No kolektiv se ne zaustavlja na pokušajima revolucioniranja književnog pisanja. Njihovi su vrlo popularni romani ujedno i kritika historiografije i ideologije te poziv na pobunu
Sredinom 1990-ih, kada je Internet bio još u svojim začecima, započinje priča o književnom kolektivu Wu Ming: priča o deklaraciji rata, kulturnog, a stoga i političkog. U Bologni, tada prijestolnici talijanskog alternativnog života, koju se tradicionalno naziva “crvenom”, studenti povijesti i filozofije oštre svoja oružja i upijaju kulturu fanzina, alternativnih radija, rock scene te samoupravnih kulturnih prostora prozvanih socijalnim centrima. Italija je tada u punom zamahu promjene – kršćanska demokracija je na izdahu i pojavljuje se nova politička figura: Silvio Berlusconi.
Budući Wu Mingovci u akciju kreću 1994. sudjelovanjem u neobičnom Luther Blissett Projectu, mreži od stotinjak umjetnika raspršenih po Europi, koji je trebao trajati pet godina. Njegov cilj bila je osuda “medijske prijevare”, i to slavljenjem izmišljenih umjetnika te priređivanjem velikih podvala. Jedna od najimpresivnijih među njima bila je ona u Italiji koja se sastojala od izmišljanja sotonističkog rituala koji je tobože uključivao crne mise održane na napuštenom polju kod Viterba u regiji Lacij. Lažna priopćenja šalju se uredništvima koja informacije objavljuju bez prethodne provjere. Na kanalu Italia 1 pušten je čak i video isječak navodnog silovanja prije negoli je Luther Blissett otkrio prijevaru.
Četvorica članova bolonjskog ogranka Luther Blissett Projecta, uvjereni da je važno “svijetu ispričati veliku priču, stvoriti legendu, iznjedriti novu vrstu narodnog heroja”, 1999. godine potpisuju povijesni roman Carafovo oko koji nailazi na veliki uspjeh u knjižarama. Prodan u više od 360.000 primjeraka u zemlji u kojoj je 5000 primjeraka gotovo dovoljno za status bestselera, preveden je i na desetak jezika. Pripovijeda o putovanju anabaptističkog vođe po Europi u prvoj polovici 16. stoljeća koji, uz ostale epopeje, sudjeluje i u Seljačkom ratu na strani Thomasa Müntzera. Dan nakon neočekivanog uspjeha, kolektiv je izvršio simbolično samoubojstvo. Napušta pseudonim Luther Blissett, nadopunjuje se petim članom i postaje Wu Ming. Na mandarinskom taj izraz znači “pet imena” ili “bez imena”, ovisno o izgovoru.
Tim izborom kolektiv odbija sakralizaciju figure pisca kao usamljenog genija te pokazuje svoje uvjerenje kako su sve knjige rezultat zajedničkog rada – premda svatko može raditi i samostalno, potpisujući se tada kao Wu Ming 1, ili 2… Iako se članovi nikada ne pojavljuju na televiziji i ne dopuštaju da ih se fotografira, u njihovom slučaju prikrivanje nije stvar stava niti opsesije te oni ne odbijaju susrete sa svojim čitateljima.
Fokusiran na književnost, projekt Wu Ming nastoji odgovoriti na aktualnu potrebu: suprotstaviti se kulturnoj hegemoniji te ponovno zauzeti područje imaginacije koje je zaplijenila desnica, Berlusconijeva ili neka druga. U tom smislu riječ je o stvaranju zasebnog svemira. Bilo da ih je napisalo pet ruku ili samo jedna, većina njihovih knjiga miješa historijsku fikciju i policijski roman, erudiciju i pop kulturu. S različitim utjecajima poput Alexandrea Dumasa, Jamesa Ellroya, Sergia Leonea, Philipa K. Dicka, Piera Paola Pasolinija, Itala Calvina ili pak Dona De Lilla, nastoje propitkivati povijest kakva je ispripovijedana iz pozicije moći.
Roman 54, čija je radnja smještana u 1954. godinu, pokazuje primjerice da “poslijeratno razdoblje” nije moglo biti ratobornije te da se za vrijeme njega svijet podijelio na dva bloka. Manituana (2009.) prepričava rođenje američke nacije iz perspektive pobijeđenih: Irokeza. U Point Lenana (2010.), Wu Ming 1 kroz priču o usponu trojice Talijana na Mont Kenyu za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazuje nemogućnost Italije da se suoči sa svojom kolonijalističkom poviješću. Wu Ming prednost daje sporednim likovima, otkrivajući pogled na svijet blizak onomu povjesničara Carla Ginzburga, po kojemu su mikropriče i svakodnevica jednako važne, ako ne i važnije od povijesti institucija. U fikciju unosi stajališta Howarda Zinna, autora Narodne povijesti SAD-a, u pokušaju da zaboravljenima vrati njihovu povijest. U širem smislu, kolektiv zahtijeva razradu novih tekstova ili novih mitova kako bi se zamijenili oni koji dominiraju.
Izrazito kritični prema talijanskoj politici, njegovi se članovi često pojavljuju na javnim raspravama. Za vrijeme sastanka G8 u Genovi 2001. godine, objavili su tekst “Na našim zastavama piše ‘ponos’”. Također, djeluju putem svog bloga, Giapa, i profila na Twitteru (više od 45.000 pratitelja). U studenom 2014. godine pokreću, primjerice, hashtag #renziscappa (“Renzi bježi”), popraćen interaktivnom kartom koja je prikazivala sve prosvjede ili službene sastanke s kojih je predsjednik talijanske vlade pobjegao zbog straha od javne kritike. Prema njima, Matteo Renzi, jednako kao i Beppe Grillo, predsjednik Pokreta 5 zvjezdica, ili Berlusconi, samo reaktiviraju mit o “čovjeku koji je potreban naciji”. “Renzijeva politička imaginacija mješavina je razmetljivog modernizma, anglicizama, promocije mladosti i reklamnih slogana,” objašnjava kolektiv. “To je dimna zavjesa koja skriva njegov stvarni program: onaj koji je ‘Trojka’ Italiji propisala 2011. godine i kojeg se strogo drži. Receptura je stara 30 godina: rezovi u socijalnim proračunima, privatizacije, ukidanje radničkih prava. Najgore je to što nitko nikada nije glasao za taj program. To je Italija u 2015.: neoliberalna postdemokracija.”
Vječna tema revolucije
Taj radikalni diskurs i kontrakulturni projekt nailaze na popularnost koja se ne može osporiti: u samo godinu dana posljednji roman Wu Minga, L’armata dei Sonnambuli (Vojska mjesečara), prodan je u više od 46.000 primjeraka. Kolektiv nema ekvivalenta u Francuskoj gdje su kontrakultura i politički aktivizam znatno nepropusnije sfere negoli u Italiji. Možda su upravo zbog toga njihove knjige ovdje doživjele mnogo manji uspjeh – Carafino oko doživjelo je takav fijasko da je izdavačka kuća Seuil neprodane knjige morala uništiti. One se otada izdaju u kući Métailié, prodaju se bolje, ali rijetko prelaze 3000 prodanih primjeraka. Anne-Marie Métailié morala je odustati od Vojske mjesečara: s 800 stranica po otprilike 22 eura po kartici, već bi i sam trošak prijevoda predstavljao poveći iznos…
Wu Ming je upravo završio s onim što zovu “Revolution TouR”: godinom dana susreta s čitateljima po cijeloj Italiji, s ciljem predstavljanja romana na kojemu su radili više od pet godina. Vojska mjesečara nudi neuobičajeno čitanje Francuske revolucije: sve je prepričano iz perspektive žena i na narodnom jeziku. Roman prihvaća Teror, a u njemu se odvijaju epske avanture povijesnih “velikana”: Marie Nozière, krojačice iz četvrti Saint-Antoine; Claire Lacombe, feminističke glumice; Scaramouchea, osramoćenog talijanskog glumca ili pak Orphéea D’Amblanca, specijalista za hipnozu. Predstavljen kao njihov posljednji zajednički povijesni roman, prema autorima ovo djelo predstavlja “završnu točku” njihovog dugog književnog i aktivističkog puta, čija bi posljedica trebala biti revolucija. Još od Carafovog oka, naime, “tema revolucije, njezine mogućnosti i načina za preživljavanje kontrarevolucije” provlači se kroz sve njihove knjige.
“Mjesečari” te vojske nisu samo žrtve zavjere koju je skovao tajanstveni liječnik ili protofašistička banda koja želi srušiti revolucionarnu vladu. “Sličnost između pada Starog Režima i poteškoća s kojima se bore krhke europske demokracije, gušene recesijom i jačanjem populizma – koji elita prezire jednako kao i aristokracija sankilote – poprilično je očita”, komentira jedan talijanski kritičar. Drugi su u opisu “magnetizma mase” iščitali jedva prikrivenu kritiku grillizma. “Mjesečari su oni koji koračaju iza lažljivaca, impresionirani njihovom karizmom. Tako ima onih koji slijede Beppa Grilla, bez obzira na to koju priču prodaje”, potvrđuje jedan od autora.
U šali govoreći da je uvijek ondje gdje ga se ne očekuje, kolektiv nastavlja svoj nepredvidivi put: nedavno je objavio knjigu za djecu, Cantalamappa, na službenoj stranici opisanu kao “neobični atlas” za “subverzivce i subverzivke od 8 do 108 godina”. No Wu Ming pri vođenju svoje gerile ne staje na proizvodnji mitova. Njihov blog (90.000 posjeta mjesečno) neka je vrsta velikog foruma gdje su svako djelo, tekst ili inicijativa obogaćeni i prošireni od strane korisnika ili suradnika. Oni aktivno potiču ta prepravljanja. Sve njihove knjige izdane su pod ugovorom o slobodnoj licenci (copyleft), koji, suprotstavljajući se klasičnoj viziji intelektualnog vlasništva (copyright), dopušta potpunu ili djelomičnu reprodukciju nekog djela, uz mogućnost njegova besplatnog preuzimanja, pod uvjetom da to ne bude u komercijalne svrhe. Skupina je uvjerena da se u izdavaštvu neko djelo više prodaje što više cirkulira. Danas su gotovo sve njihove publikacije dostupne u elektroničnoj verziji na internetskoj stranici kolektiva. Korisnici su izričito pozvani da ih preuzmu, da se njima nadahnjuju, pa čak i da ih plagiraju…
Pored toga, knjige se kreću prema sve više multimedijalnih sadržaja s mogućnošću, primjerice, preuzimanja zvučnih kompozicija stvorenih prema romanima. Kolektiv je tako proširio područje svog djelovanja na glazbu, pod imenom Wu Ming Contingent, i izdao CD u isto vrijeme kada i Vojsku mjesečara. Kao što otkriva njegova stranica, Wu Ming je odlučno “malo više od onoga što se očekuje od skupine romanopisaca”.
S francuskoga prevela: Andrea Rudan