Može se, i u krajnje neslobodnim i zapravo ponižavajućim okolnostima, izvojevati sloboda, i ne samo to, već i vrst zavidnoga dostojanstva, okretnosti i ponosa, koji se rađaju kroz naslućivanje i probijanje do novih stvaralačkih putova
Roman „Dar“ jedno je od veličanstvenijih, majstorskijih djela ruskoga pisca Vladimira Nabokova, i ne samo tog autora, već i cjelokupne svjetske književnosti 20. stoljeća. Djelo je to koje po svojoj modernosti i stilu doseže one vrhunce koje su, samo desetljeće ili dva uoči njegova nastanka, u istu povijest ucrtali i zadali autori poput Jamesa Joycea, Williama Faulknera, Virginie Woolf… Glavninu ovoga romana autor je napisao između 1935. i 1937. godine, u vrijeme svog emigracijskog života u Berlinu, gdje je živio od 1922. godine. To je posljednji, najveći roman kojega je Nabokov napisao na ruskom jeziku, a prema riječima samoga autora, najveća „junakinja romana ‘Dar’, jest sama ruska književnost“.
Roman, prije svega, ocrtava lik i značajan dio sudbine ruskoga emigranta u Berlinu tridesetih godina prošloga stoljeća, imena Fjodor Godunov-Čerdincev. Prvo poglavlje romana otpočinje pripovjedačevim izvještajem o događajima u koje je stavljen glavni junak – o doseljenju u berlinsku ulicu Tannenberg, o njegovim zapažanjima, unutarnjim strujanjima misli. Čitalac od početka svjedoči površinski „posve običnoj“ životnoj priči – odlasku jednoga ruskoga intelektualca u egzodus. Odljev intelektualaca iz Sovjetske Rusije činio je ogroman dio egzodusa koji se događao u godinama nakon boljševičke revolucije. Sam Nabokov, u predgovoru knjizi, kaže da su ti intelektualci, među kojima je bilo velikih stvaraoca, za svijet u potpunosti ostali nepoznati. Veliki sljedovi povijesti koji su i nakon tih događaja nemilosrdno nailazili u potpunosti su izbrisali postojanja mnogih značajnih ljudi onovremene Rusije.
Nabokov se u romanu bavio jednim od njih – izmišljenim pjesnikom Fjodorom Godunovim-Čerdincevim, njegovom strasti za književnost, opsjednutosti stvaranjem i ruskom književnosti, okolnostima u kojima se zadesio u egzilu – ruskim intelektualnim emigrantskim krugovima, a ponajviše još njegovom nevjerojatnom imaginacijom ili darovitosti, koju čitalac od prvoga tona romana prati kako se prirodno i gipko slijeva i prebacuje niz rečenice i misli, koje su sposobne savladati nezamislive fizičke i druge prepreke – sa impresivnom nehajnosti prelaziti sa jednog objekta svoje okupacije na drugi. To je susret sa jezičnom i misaonom zaigranosti kakva je rijetka na književno stvaralačkom polju, a kakvu će, u njenom nevjerojatnom tempu i prividnoj lakoći, poput najfascinantnije, a zapravo iznimno bogate, složene, kompleksne glazbe, koja vrvi citatima, aluzijama, polemikama, i brojnim drugim paralelnim dionicama, autor majstorski izvesti sve do završetka ovog veličanstvenog djela, kojemu pripada zaseban odjeljak u povijesti moderne književnosti.
Drugo poglavlje romana, opisano autorovim riječima, je „nagnuće prema Puškinu u Fjodorovu književnom razvoju, i sadrži njegov pokušaj da opiše zoološka istraživanja svog oca“. Dodali bismo također da je to i Fjodorov pokušaj da sebi i čitaocima knjige koju piše dočara narav, karakter i strasti, neuhvatljivost, tajnovitost prirode vlastita oca, njegovih složenih odnosa s drugim članovima obitelji, njegove nomadske prirode i misterioznog nestanka pri jednom od istraživanja središnje Azije…
Nabokov s – ponovno ćemo kazati – neviđenom lakoćom i samopouzdanosti prelazi s kontinenta jednog velikog grada kao što je Berlin na ogroman Euroazijski kontinent, slijedeći istraživačka putovanja Fjodorova oca, koji putuje Rusijom, Mongolijom, Indijom, Tibetom, Kinom… Fjodor ulazi u bit ovih ogromnih prirodnih prostora, opisujući ih sa detaljnosti očevica koji uistinu poznaje kamenje, vode i trave, raslinje od kojih su sazdani, i mnogo, mnogo više. To je poglavlje prepuno nostalgije za prostorom kojega je junak njegove priče bio prinuđen napustiti, puno očaranosti predjelima od kojih je taj prostor sazdan, a čije će ljepote i bogatstva za većinu stanovnika zapadnog dijela svijeta uvijek i zauvijek ostati gotovo potpunom nepoznanicom. Autor, kroz svojega junaka, čitaocu doslovno otkriva nove svjetove – ne samo novi, nepoznat svijet evropsko-azijskoga kontinenta, već i, uviđa se to čitajući ovaj roman, malo i površno poznat svijet bogate i slojevite ruske književnosti, ne samo sa njenim književnim autorima i djelima koja su stvorili već i sa svim onim važnim i ozbiljnim prstenima koji jedno djelo okružuju i koji čine neizostavnu podlogu i uvjet svakog ozbiljnog stvaralaštva, kao što su publicisti, kritika, povjesničari književnosti, tumači, estetičari, filozofi, sociolozi, urednici književnih časopisa, prevoditelji, profesori i drugi…
Treće poglavlje romana, kako veli sam Vladimir Nabokov, „skreće prema Gogolju, ali pravo mu je žarište ljubavna pjesma posvećena Zini Merc“, koju junak priče upoznaje u svom podstanarskom berlinskom životu. Fjodor u Zini Merc pronalazi svoju srodnu dušu – ona postaje njegovom drugom potporom (prva je, važna ljubavna potpora bila njegova majka, koja nakon očeva nestanka, odnosno smrti, živi sama u egzilu u Parizu). Zinina blagost i urođena elegancija posjeduju suštinsko shvaćanje za umjetničko u književnosti, ona kao ličnost nosi unutarnju rafiniranost, osjećaj za nijanse – one koje su potrebne rastu Fjodorova stvaralaštva, rasprostiranja književna dara pod čijim teretom, ali i čijom blagoslovljenosti vođen, unutar jednog drugog, paralelnog svijeta, živi junak ovoga romana…. Za Zinu Merc kaže na jednom mjestu: „Obdarena vrlo gipkim pamćenjem, ona je ponavljanjem spojeva riječi koji su joj se osobito svidjeli oplemenjivala iste skrivenim vijugama… u njezinu razumijevanju bilo je neobične ljupkosti, koja mu je potajno služila kao regulator, ako ne i kao vodilja.“
Posljednje, četvrto poglavlje romana, posvećeno je Fjodorovim i Zininim traganjem za stvaranjem romanesknog portreta 19-stoljetnog ruskog pisca Nikolaja Černiševskog, urednika književnog časopisa „Suvremenik“, koji se, osim književnošću i književnom kritikom, bavio i političkom filozofijom, estetikom i ekonomijom, a najpoznatije mu je djelo utopistički roman „Što da se radi?“ (1863.). U tom romanu Černiševski iznosi svoje socijalističke i revolucionarne poglede, koji će znatno utjecati na lijevu rusku inteligenciju. Nabokov ovdje daje intelektualni portret, ali govori i o sudbini Černiševskog, kojega naziva „najpoštenijim od najpoštenijih“, a za čiju sudbinu kaže da je „bila takva da se je sve okretalo protiv njega: kojega god predmeta bi se dotakao postupno bi se s najpakosnijom neizbježnošću otkrivalo nešto posve suprotno njegovoj predodžbi o njemu. On je, recimo, za sintezu, za snagu privlačnosti, za živu povezanost, a već ga čeka odgovor: rasulo, usamljenost, otuđenost. Propovijeda temeljitost, razboritost u svemu, a kao na nečiji podrugljivi poziv sudbinu su mu krojili glupani, čudaci, luđaci. Za sve mu se vraća „negativno stostruko“, za sve ga udara vlastita dijalektika, za sve mu se osvećuju bogovi…“. Nabokov ovdje, kroz Fjodorovo traganje i pisanje i objavu romana, ujedno i diskutira, polemizira sa mnogim stavovima Černiševskog, osobito u odnosu prema njegovom radu „Odnos umjetnosti prema stvarnosti“. Istovremeno, njegov junak Fjodor vodi polemiku sa kritikom nakon objave romana o Černiševskom.
Na jednom mjestu, negdje pri prvom dijelu romana „Dar“, njegov junak Fjodor kaže kako sanja o tome da će jednoga dana stvarati takvu prozu u kojoj bi se misao i muzika spojili, kao u snu nabori života. Tom snu i toj posvećenosti ispisan je roman „Dar“, čiji se junak, više gladan nego sit, izdržava u berlinskom egzilu dajući satove poduke jezika. No njegov je stvarni život lebdio u svojevrsnoj blaženoj izmaglici, i moglo bi se kazati, u nesretnim povijesnim i egzistencijalnim okolnostima koje su ga otkinule od sretnoga i sigurnoga doma, i od obitelji u kojoj je nalazio i više od podrške, Fjodor nije bio nesretan, dapače. Njegov je život bio ispunjen blaženom srećom stvaranja, radu kojega on naziva „pobožnim“, i kojime je bio obuzet više od godinu dana. Nije ga brinula glad niti zaduživanje novca, svojevoljno se odrekao ljudskoga društva i svih povoljnosti koje socijalne prigode nude, sve u korist, kako kaže, „marljive lijenosti, uzvišene dokolice koju si je dopuštao“.
Čitalac tako zajedno s Fjodorom uplovljava u svijet njegove životne izmaglice, u kojemu je malo toga stvarnoga i opipljivoga, ali koji sam iz sebe stvara rečenične nizove u kojima se stvarnost presijava dublje i preciznije negoli se to često događa sa onom življenom, materijalnom stvarnosti, kroz koju se trenutno iskustveno prolazi. Sve je u subjektovu unutarnjem svijetu, pa i negacija materijalne stvarnosti, poništenje krutih okvira koji su vrlo često garancija ljudskih nesloboda, počevši od onih političkih, ideoloških, pa do konkretnih egzistencijalnih. Može se i u krajnje neslobodnim i zapravo ponižavajućim okolnostima, izvojevati sloboda, i ne samo to, već i vrst zavidnoga dostojanstva, okretnosti i ponosa, koji se rađaju kroz naslućivanje i probijanje do novih stvaralačkih putova, a kakvi se osjećaju duboko istinskima, kroz traganje za novim književnim doživljajima, na koje je Fjodor, odnosno sam Nabokov, bio tako fanatično i vjerno, odvažno i slobodoumno upućen.
Ovog je junaka kroz njegov život tjerao, kako kaže na jednome mjestu, „neprestani osjećaj da su naši dani ovdje samo sitan novac, novčići koji zveckaju u tami, a da negdje postoji kapital od kojega treba znati dobivati kamate u obliku snova, suza radosnica, dalekih gora…“ A istodobno, bilo mu je i zabavno opovrgavati sebe: „sve su to sitnice, sjene sitnica, uobraženo sanjarenje. Ja sam naprosto mladi siromašni Rus koji rasprodaje višak gospodskog obrazovanja a u slobodno vrijeme piše pjesme, to je sva moja besmrtnost.“
Vrijeme radnje romana „Dar“ poklapa se s vremenom velikih političkih previranja i ratova u Evropi, međutim, junak romana namjerno izbjegava govoriti o temama koje su njegovog junaka dovele, kao i cijeli socijalni milje kojim je okružen, u situaciju egzila. On na jedan način, mogli bismo tako kazati, s prezirom i indignacijom, svakako i sa drskošću koja provocira, okreće leđa društveno-političkoj stvarnosti, koja je tu da opija i da manipulira polupismenim, često priprostim svijetom, koji si pak daje na osjećaju učenosti i važnosti izgovarajući imena aktualnih svjetskih vođa i političara, nagađajući o njihovim idućim „potezima“ i akcijama, koji će preobraziti svjetsku povijest.
Njegov junak zna da prave, velike i vrijedne stvari ljudskoga življenja leže u ljepoti, ljubavi, posvećenosti, u zanosu i predaji onome tajnovitom i velikom koje se skriva u svakome čovjeku, ili barem u svakome onome koji takvo što poželi potražiti. Ovaj je roman stoga uistinu velika, nadahnuta, virtuozna posveta ljudskome daru – i to ne samo daru spisateljstva, već daru kao takvome – daru za život, radost, za istraživanje i naukovanje (tu su i velike priče o ruskim piscima, junakovu ocu i majci), daru za ljubav i skladne obiteljske odnose (Nabokov ispisuje maestralne stranice velikih ljubavnih posveta vlastitoj obitelji – ocu, majci, sestri, osobito je ljubavlju, razumijevanjem i podudarnosti u sklonostima spram književnosti prožet tako rijedak u povijesti književnosti odnos s majkom…).
On slavi ljepotu – prije svega duhovnu ljepotu ljudskih bića kao takvu – ne samo i kroz svoje velike posvete ruskim piscima, od Puškina do Gogolja i Čehova, već i kroz pojedine ljudske pojave koje tu ljepotu pronose svojim načinima doživljaja stvarnosti, svojom duhovnom i fizičkom elegancijom koja ih izvlači iz mulja života i slavi kao uzvišena, androgina bića, gotovo kao anđele (najveći je primjer toga lik Zine Merc, u koju se pjesnik zaljubljuje).
Suprostavljenost – i primat – duhovnoga svijeta nad onim materijalnim zapravo je također velika tema ovog složenog, kompleksnog, važnog djela. Može se kazati da junak romana na jedan način opstruira materijalnu stvarnost, da svojom nevjerojatnom imaginacijom, jezičnim, slikarskim, psihologijskim darom, kao i intelektualnim, znanstvenim, stručnim upućenostima negira fizičke zakonitosti – od onih koje kažu da je nemoguće u istome djeliću sekunde nalaziti se u nekoj ulici u Berlinu, i odmah potom na nekom od prostranstava Rusije, Kine, Indije ili Tibeta, do onih koje se tiču protjecanja vremena i čovjekove mogućnosti da uđe u um, dušu, misli i osjećaje nekog davno umrlog bića…
Prijevod romana „Dar“ s ruskoga na hrvatski jezik donio je prevoditelj Igor Buljan, a ovaj je roman godine 2010. objavio nakladnik Vuković i Runjić. Iz biografije Vladimira Vladimiroviča Nabokova (rođen 1899. u Sankt Peterburgu u Rusiji, preminuo 1977. nedaleko od Montreuxa u Švicarskoj) ističe se da je rođen u poznatoj visokoobrazovanoj obitelji, posvećenoj službi javnosti. Otac mu je bio istaknuti protivnik antisemitizma i jedan od vođa opozicijske stranke Kadeta. Godine 1919., nakon boljševičke revolucije, odveo je obitelj u izgnanstvo. Obitelj Nabokov bila je trilingvalna, a Vladimir je kao mladić studirao slavenske i romanske jezike na Trinity Collegeu u Cambridgeu, gdje je diplomirao 1922. Narednih 18 godina živio je u Berlinu i Parizu, kao plodan pisac. Godine 1940. bio je ponovno prisiljen biti izbjeglicom, ovoga puta iz Francuske u SAD. Ondje je predavao na sveučilištima, i na engleskom jeziku napisao neka od svojih čuvenih djela, romane „Lolita“ (1955.), „Pnin“ (1957.), „Blijeda vatra“ (1962.), „Ada (1969.).
Tatjana Gromača Vadanjel (Prometej.ba)