Naše ja sastoji se golog fakta bivstvovanja.
“Godine – to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt! Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno sa prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se golog fakta bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve drugo je sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je tu onda važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti, identični, nezamenljivi ja ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?”
Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba