Umberto Eko: Kako govoriti o životinjama

Ljudska su bića oduvijek bila nemilosrdna prema životinjama i kad su shvatila vlastitu zloću počela su, ako već ne sve ih po redu voljeti (jer ih savršeno mirno i dalje jedu), a ono barem govoriti o njima lijepo.

(Poglavlje iz knjige Kako putovati s lososom)

Zagrižene modernjake, koji pate od aktualnosti, upozoravam da se ova priča dogodila u New Yorku, ima tome već ponešto vremena.
Central Park, zoološki vrt. Nekoliko klinaca igra se u blizini bazena s bijelim medvjedima. Jedan izaziva ostale da se okupaju plivajući oko medvjeda; ne bi li prijatelje prisilio da skoče u bazen, sakrije im odjeću, dečki uđu u vodu, gacaju i pljuskaju oko jednog ogromnog miroljubivog i dremljivog mede, peckaju ga i draže, ovome to dojadi, pruži šapu i pojede, točnije rastrga i samelje dva klinca, ostavljajući uokolo za sobom razbacane komadiće. Dojuri policija, stiže čak i gradonačelnik, počne rasprava o tome treba li medvjeda ubiti, priznaje se da nije bila njegova krivnja, napiše se nekoliko članaka na temu. Igrom slučaja, klinci su imali španjolska imena: možda Portorikanci, možda obojeni, možda pristigli tek nedavno, u svakom slučaju naviknuti na hvastava junačenja kako već biva s dečkima koji se okupljaju u bande po sirotinjskim četvrtima.

Komentari različiti, svi manje-više strogi i oštri. Nekako se najčešće čuje cinična reakcija, barem usmena: „prirodna selekcija, ako su već bili toliko glupi da se kupaju blizu medvjeda, onda im je tako i trebalo, ja se ni s pet godina ne bih bacio u taj bazen“. Socijalna interpretacija: „velika bijeda, nedostatak odgoja, pripadnost lumpenproletarijatu ogleda se, nažalost, i u nesmotrenosti i lakoumnosti“. Ma kakav nedostatak odgoja, pitam se ja, ako i sirotinjsko dijete gleda televiziju i čita školske knjige, gdje medvjedi proždiru ljude, a lovci ih ubijaju?
Tad mi je palo na um pitanje nisu li ti klinci ušli u bazen upravo zato što gledaju televiziju i idu u školu. Ta su djeca vjerojatno bila žrtve naše nečiste savjesti u interpretaciji škole i masmedija.
Ljudska su bića oduvijek bila nemilosrdna prema životinjama i kad su shvatila vlastitu zloću počela su, ako već ne sve ih po redu voljeti (jer ih savršeno mirno i dalje jedu), a ono barem govoriti o njima lijepo. Ako još pomislimo da bi se mediji, škole, javne ustanove morali iskupiti za mnogo toga što su učinili protiv ljudi, ispada, kad se sve zbroji, dostojno svake pohvale, s psihološkog i etičkog gledišta, inzistirati na dobroti životinja. Pušta se da umiru djeca iz Trećeg svijeta, ali se pozivaju ona iz Prvog da iskažu poštovanje ne samo prema vilin-konjicu i malim kunićima, nego i prema kitovima, krokodilima i zmijama.
Skrećem pozornost na to da je takva edukativna akcija sama po sebi ispravna. Ono što je pretjerano jest tehnika upornog i nametljivog uvjeravanja koja se pritom koristi: da bi životinje postale dostojne preživljavanja, pridaju im se ljudske osobine i pretvara ih se u ljupke igračke. Ne kaže se da pravo na preživljavanje imaju zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima.
Nema lakoumnije životinje od lemura, veće lijenčiine od mačke, većeg slinavca od psa u kolovozu, gorjeg smrdljivca od praseta, užasnijeg histeričara od konja, većeg kretena od noćnog leptira, odvratnijeg ljigavca od puža, nijedna životinja nije otrovnija od zmije, manje maštovita od mrava i manje glazbeno kreativna od slavuja. Jednostavno valja voljeti – a ako baš nikako ni uz najbolju volju to ne možemo, onda barem poštovati – ove i druge životinje zbog onog što jesu i kakve jesu. Starodrevne legende pretjerivale su sa zlim vukovima, današnje pretjeruju s dobrima. Kitove nije potrebno spašavati zbog toga što su dobri, nego jer čine dio prirodnog poretka i daju svoj doprinos ekološkoj ravnoteži. A naša su djeca, međutim, odgojena na pričama o kitovima koji govore, o vukovima koji se upisuju u treći franjevački red, te prije svega na bazi plišanih medvjedića, TeddyBearova, bez kraja i konca.
Reklame, crtići, slikovnice, prepuni su medvjeda dobrih kao kruh, odanih zakonima, velikih maza i zaštitnika. Uvredljivo je za jednog medvjeda čuti da ima pravo na život samo zato što je – kao što se ljudi ovdje gdje ja živim obično izražavaju – velik i debeo, igračka i bedak. Zbog svega se toga bojim da su ona jadna djeca iz Central Parka sad mrtva ne zbog nedostatka nego zbog viška odgoja. Oni su žrtve naše nečiste savjesti.
Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.

(1987)