Foto: Nina Subin
Pisac apokalipse nagrađen je u vremenima kada su znaci apokalipse posvuda. Tele s dvije glave, pile s tri noge, proroci s mobitela, suše i poplave, požari i potresi, ratovi i ratovi… Na djelu su sile destrukcije koje ne razaraju samo krhke društvene strukture, kako je rečeno u Stockholmu, nego i elementarne uvjete života.
Piše: Dragan Jurak
Šveđani uvijek iznenade. Ponekad i tako da ne iznenade. Tajnik Švedske akademije izvirio je kroz vrata stare burze u Stockholmu i dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za 2025. godinu proglasio Lászla Krasznahorkaija, rođenog u Gyuli, na mađarsko-rumunjskoj granici, 1954. godine. Malo kasnije kroz ista bogato ukrašena vrata išuljali su se Ellen Mattson i Steve Sem-Sandberg, autor romana “Ubogi u Łódźu” (prijevod Željka Černok, Fraktura, 2011.) i u ime Nobelovog komiteta pročitali obrazloženje nagrade.
Steve Sem-Sandberg između ostaloga je kazao da je László Krasznahorkai svojim debitantskim romanom “Sotonski tango” (1985.) predvidio pad komunističkog režima u Mađarskoj (prijevod Lea Kovacs, OceanMore, 2017.). Spisateljica i književna kritičarka Ellen Matson priznala je da je njen favorit među Krasznahorkaijevim romanima “Melankolija otpora” (1989.), “predivno mračan i mračno zabavan roman” (prijevod Angéla Pataki, Šareni dućan, 2014.).
I tako dalje, i tako šire. Hvali se vizija, jezik, rečenica… hvali se dugogodišnja, iznimna scenarističko-redateljska suradnja s Bélom Tarrom koja je iznjedrila jedinstvenu filmsku viziju. Slavlje se, uz povremena kukanja zbog Krasznahorkaijeve hermetičnosti, zbog nepreglednih rečenica, čini unisonim.
S ove strane Drave mađarski Nobel proslavljen je uz automobilske sirene i opću ludnicu koju su ispred redakcije zagrebačkog izdavača izazvale Krasznahorkaijeve hrvatske urednice i navijačice. OceanMore već ovaj tjedan objavljuje “Herscht 07769” (2021.), roman o rađanju neofašizma u prijevodu Xenije Detoni, a festival Sa(n)jam knjige se pridružuje prigodi i najavljuje krajem studenog gostovanje Krasznahorkaija u Puli. No s gornje strane Drave čini se da je malo drugačija situacija.
Kako javljaju domaći mediji, prije nekoliko tjedana knjige novopečenog nobelovca izbrisane su iz nastavnog plana mađarskih škola. O čemu se radi? Citirajmo jednu od Krasznahorkaijevih ilustrativnih rečenica: “…kad kažeš: zavidan, pomisli: Mađar, kad kažeš: licemjeran, opet pomisli: Mađar, kad kažeš: potisnuta agresija koja se očituje gdje u oholosti, gdje u podmukloj skrušenosti, ponovo si kod Mađara, ali u najvećoj si mjeri kod njega, najdublje si proniknuo u njegovu srž, ako jednostavno kažeš: šupak, to je pun pogodak…” (“Povratak baruna Wenckheima”, 2017.; prijevod Viktorija Šantić, OceanMore, 2022.).
Krasznahorkaijevu citatu nema se što dodati. Iz aviona je vidljivo kako je riječ o najboljoj književnoj tradiciji srednjoevropskih nestbeschmutzera, od Witolda Gombrowicza i Thomasa Bernharda do Elfriede Jelinek. Krasznahorkai nije predvidio kraj komunističkog režima, kako kaže Sem-Sandberg, jer se nakon pada komunizma u Mađarskoj ništa u smislu ljudske egzistencije nije promijenilo, niti će se išta korjenito promijeniti nakon pada trenutačne “iliberalne” vlade. Što se tiče mađarske vlade i ministarstva obrazovanja, brisanje knjiga novopečenog nobelovca nije ništa drugo nego neobično priznanje. Postoje počasti i počasti.
Kasno ljeto i rana jesen 2025. za Lászla Krasznahorkaija doba je kićenja najvećim priznanjima. Tako to treba gledati. Uostalom, koliko Mađarima mrskije, toliko nama slađe i zabavnije: sve dok se mađarski prljavac gnijezda ne spomene bana Jelačića i svih onih razbojnika i gušitelja revolucije s donje strane Drave. Sve dok oni promućurniji s ove strane ne shvate da Krasznahorkai ne ismijava samo mađarski nacionalizam, već sve nacionalizme.
Kako god, Nobel je stigao. I sada iznenađenja više nema. Pisac apokalipse nagrađen je u vremenima kada su znaci apokalipse posvuda. Tele s dvije glave, pile s tri noge, proroci s mobitela, ravnozemljaši, antivakseri, kemtrejlesi, suše i poplave, požari i potresi, ratovi i ratovi… Na djelu su sile destrukcije koje ne razaraju samo krhke društvene strukture, kako je to rečeno u Stockholmu, nego i elementarne uvjete života. U “Torinskom konju” (2011.), posljednjoj filmskoj suradnji Krasznahorkaija i Béle Tarra, seljaci nisu pogođeni samo realnim životnim teškoćama.
U vjetru koji nemilice puše nema ničeg uobičajenog, pa ni realističkog, u bunaru koji je iznenada presušio nema ničeg objašnjivog. Kada otac i kći ostanu bez svjetla, kada ne uspijevaju zapaliti ni jednu svjetiljku, i kada sama žeravica počne gubiti sjaj – jasno je da njihovim malim sudbinama vitlaju neke misteriozne, onostrane sile.
Ovaj svijet, ova njegova patnja nije protumačiva samo realnim, povijesnim, ekonomskim, meteorološkim okolnostima. U svakodnevnim egzistencijama, u gluhim apovijesnim tavorenjima gluhih i apovijesnih ljudi, u njihovim svakodnevnim, bezvremenskim patnjama i stradavanjima, postoji nešto mistično. Nešto što je u vodi – koja je neobjašnjivo presušila; nešto što je u vjetru – koji ne prestaje hukati; nešto što je u svjetlu – koje je iznenada utrnulo.
Kamo pobjeći, gdje se sakriti? Pisac apokalipse, kako ga sada svi zovu, ponešto govori o tome. U romanu “Rat i rat” (1999.; prijevod Viktorija Šantić, OceanMore, 2014.) Arhivist Korin traži utočište širom svijeta. Od kretskog Festosa, preko Venecije, do Manhattana. Putuje od prvog grada takozvane zapadne civilizacije preko grada koji pliva na vodi jadranske lagune, do insularne utvrde današnjice koja poput svjetionika stoji na rubu Atlantika.
Skriva se iza Hadrijanova zida, na vrhu stijene Gibraltara, i unutar kelnske katedrale kao ljudskom rukom izgrađene stijene. Na kraju stiže do Švicarske i Schaffhausena. Korin spas pronalazi unutar skulpture Marija Mertza (1925. – 2003.), nalik improviziranom šatoru ili igluu. Poznato nam je to utočište. Nalik je skloništu od pruća u Lars von Trierovoj “Melankoliji”, nalik je Maginoj kući od suhih grana u pričama o medvjediću Winnieju zvanom Pooh. Arhivist Korin sklanja se u provizorni zaklon, kuću bez krova.
Kada ponestane pruća i suhih grana, kad nestane umjetnosti, može poslužiti i građevinski stiropor. U “Povratku baruna Wenckheima” Profesor i stručnjak za mahovine koji je izgubio interes za njih pronalazi utočište u zapuštenom gustišu na rubu grada, među odbačenim pločama stiropora. Profesor od elementarnog izolacijskog materijala podiže mađarski Stonehenge. Čujmo i počujmo još jednom čuvenu rečenicu Lászla Krasznahorkaija: “Ploče od stiropora marke Hungarocell pronašao je vani, u gustišu, i zapravo je to bilo ono što je presudilo gdje će podići nastambu, naime, čistini na tome mjestu tada nije bilo ni traga jer tamo gdje je te ploče netko istovario i na njih očito zaboravio, isprva nije bilo nikakve čistine… nego je najprije sve bilo onamo odloženo i zaboravljeno, prepušteno samo sebi na tom zabačenome, neobrađenom, ravnom terenu i tek je naknadno sve to zaraslo u divlju ružu i bagrem, odnosno u zloglasni Ružin grm… tako da je mjesto na kojemu je on otad pa nadalje želio živjeti izvorno mogao zahvaliti upravo hungarocellu, materijalu čiji bi naziv zbog njegove zgusnute, bogate, beskrajno točne i odbojne višeznačnosti najradije pisao samim velikim slovima…”
Dakle, apokalipsa i znaci apokalipse. Potom utočište u suvremenoj skulpturi, kući bez krova, ali i sklonište, nastamba u Ružinom grmu, među “višeznačnim” pločama stiropora. Arhivist Korin utočište je poput budističkog redovnika mogao pronaći ispod bambusovog listića ili između dvije kapi kiše.
Umjesto Gibraltarske stijene ili kelnske katedrale mogao se sakriti i u samoj gromadi Krasznahorkaijeva teksta. Spas nije u utvrdi, na otoku, ili ciglenoj kući praščića. Spas nije u Maginom skromnom domu, mada smo tu već bliže ideji utočišta; niti u tekstu ili ideji umjetnosti, mada listić bambusa iz haiku pjesme ispod kojeg se sklanja budistički redovnik, ili skulptura Marija Mertza u koju sjeda Korin, jest ideja utočišta.
Sada bismo mogli zaključiti da je spas u izlasku iz takozvanog doma ili odbacivanju ideje takozvanog utočišta. Ali o Krasznahorkaiju govorimo. Samo polako i staloženo, bez ishitrenih zaključaka u jednom prigodničarskom tekstu.