Foto: Wiktoria Bosc
Govoreći prvi put od otkazivanja ceremonije dodjele nagrada na sajmu knjiga u Frankfurtu, palestinska autorica rasvjetljava svoj rad i moć lingvistike i brisanja.
Kada je bila dijete, Adania Shibli je upoznala svog prvog pripovjedača na porodičnoj farmi badema i maslina u Palestini. Bila je to njena majka. “Kad nismo imali struje, mama nas je okupljala, jer smo se bojali i nismo znali čitati. Pričala bi nam priče sve dok se svjetlost ne vrati.” Shilbina majka nije čitala ni pisala, tako da priče koje je pričala sada žive samo u sjećanju Shibline braće i sestara. Nedavnog jutra, u Cirihu, gdje danas živi, prisjetila se jedne od takvih priča.
Prepričavajući to preko Zoom-a, njeno lice krasi široki osmijeh koji se pojavljuje svaki put kada govori o svojoj porodici. U vrtlogu njenog pripovijedanja, zaplet odmiče, ali jedno postaje jasno: u priči, kao rezultat čovjekove nemarnosti prema riječima, on gubi sve.
Shiblieno prepričavanje upravo te priče ima svrhu. Sredinom oktobra trebalo je da joj na svečanosti na sajmu knjiga u Frankfurtu bude dodijeljena LiBeraturpreis, nagrada za autore sa globalnog juga koju dodjeljuje njemačka književna organizacija LitProm. Naglo je odbijena “u kratkom mejlu”, kako kaže, pri čemu je LitProm naveo rat između Izraela i Palestine. Pismo u kojem se kritizira odgađanje njene dodjele potpisalo je više od 1.500 autora, među kojima su dobitnici Nobelove nagrade Annie Ernaux, Abdulrazak Gurnah i Olga Tokarczuk. Shibli do sada nije u javnosti komentarisala ovaj događaj.
Uprkos na desetine zahtjeva koji su se gomilali na njenom stolu, odletila je u Koreju na književni festival i prevod svoje knjige. Ona je ranije rekla ljudima u Seulu da će doći i da neće povući svoju riječ. “Onog trenutka kada kažete da ćete nešto učiniti, morate to učiniti.”
Ovakav odnos prema jeziku je i jedan od razloga zašto je Shibli u 25 godina pisanja objavila samo tri kratka romana: Dodir, Svi smo podjednako daleko od ljubavi i Sitni detalj, izuzetne knjige koje evociraju unutrašnje živote likova protiv kojih je jezik korišten kao oružje, instrument, neka vrsta kaveza. Njeni romani oblikuju gipka, izuzetno lijepa stanja bića koja opstaju u njenim likovima uprkos ovim sistemima, unutar pejzaža onoga što ona naziva „jezikom sa ožiljcima“.
Ovo se posebno odnosi na Minor Detail (Sitni detalj), knjigu od dvije isprepletene priče. U prvoj, koja se odvija u augustu 1949., oficir koji je predvodio bataljon koji čisti južni Negev od preostalih Arapa i beduina nailazi, otima i na kraju siluje i ubija beduinsku djevojku. U drugoj polovini knjige, žena rođena 25 godina do dana nakon ovog zločina čita vijest o tome. Ona želi da sazna više, prolazeći kroz sve prepreke s kojima jedna Palestinka može očekivati da će se suočiti, pokušavajući proći kroz kontrolne punktove do biblioteka i arhiva kako bi pristupila svojoj prošlosti. “Čudo je da je fikcija koju Adania pravi od tako kaskadno političkog materijala tako čvrsto egzistencijalna”, kaže romanopisac Adam Thirlwell u e-poruci. “To je nešto što se veže za kombinaciju namjere, fizičke preciznosti, tijela i pejzaža, u kombinaciji s njenom divljom kontrolom kompozicije i mračnom komičnom perspektivom. Roman je zamršena studija empatije i prekograničnih istraživanja.”
Shibli je za pisanje knjige trebalo 12 dugih godina, tokom kojih se preselila u London kako bi završila doktorat iz studija medija i kulture (njena teza je bila o vizuelnom teroru 11. septembra). Bilo je to vrijeme druge intifade, a ona je patila od noćnih mora. Međutim, život daleko od mjesta na kojem se govorio njen jezik omogućio je Shilbi da ga bliže doživi, uključujući i ono što je postalo prvi red drugog dijela knjige. “Nakon što sam završila kačenje zavjesa, legla sam na krevet.”
Kada je objavljen u Njemačkoj u proljeće 2022., Minor Detail je naišao na ekstatične kritike. No, uoči sajma knjiga u Frankfurtu, novinar Carsten Otte napisao je recenziju u kojoj se žalio da su u knjizi “svi Izraelci anonimni silovatelji i ubice, dok su Palestinci žrtve otrovanih ili za okidačem sretnih okupatora”. Shibli vjeruje da je ova revizija bila ključna u odluci da se njena nagrada odgodi. Ipak, kaže: „Cijelu ovu stvar sam doživjela kao odvraćanje pažnje od pravog bola, ništa više od toga”.
Obraćajući se sada, Shibli ističe da su svi palestinski likovi u knjizi također bezimeni. Zapravo, prvi put kada se u romanu pominju Arapi, vojnik vidi samo njihove sjenke: „Njihove vitke crne sjenke ponekad su se kolebale ispred njega, drhteći između brda, ali kad god su vozila jurila prema njima, kada bi stigli ne bi našli nikoga.”
Shiblijino naslijeđe je također beduinsko. Njeni preci su došli u Palestinu prije 1.000 godina kao ratnici za Saladina, prvog sultana Egipta i Sirije. Ogromna površina zemlje predata je njenoj porodici pod kontrolu, ali je vremenom smanjena, prvo britanskom vlašću nad Mandatarnom Palestinom, a potom i stvaranjem Izraela, koji je zaustavio njihovo nomadsko kretanje jer „ometaju kontrolu nad zemljom i ljudima”, priča Shibli. Na kraju, izraelska vlada je konfiskovala svu zemlju, dozvoljavajući njenom ocu da zatraži nešto nazad ukoliko to uzme od druge palestinske porodice. On je odbio.
Shibli je odrastala na farmi koja je ostala, a sa četiri godine je počela raditi. Prije nego što je krenuola u školu, naučila je čitati i pisati arapski od jedne sestre, a engleski od druge, i „švercala“ knjige na polja. „Više sam vremena provodila sa kozama od svojih roditelja“, smije se. Kada je imala devet godina sestra joj je dala svesku da piše i nije se osvrnula. Do univerziteta je pisala tekstove, slala ih najboljim časopisima u Palestini. U svojim ranim dvadesetim, djelo koje je napisala privuklo je pažnju legendarnog pjesnika Mahmouda Darwisha, koji ju je pozvao u svoju kancelariju i zamolio je da napiše tekst na četiri stranice. Ona je to učinila, a onda ju je ohrabrio na još: tako je nastao njen roman Dodir.
Gotovo 30 godina kasnije, Shibli sažima fleksibilnost jezičke moći i brisanja kojima se bavila njena knjiga na sljedeći način: „U Palestini-Izraelu, ja sam, kao i mnogi drugi, odrastala shvatajući da jezik nije samo sredstvo za komunikaciju. Prije se skriva nego što se artikulira, držeći između svoje tišine beskrajne mogućnosti koje se ne bave izražavanjem. Jezik se može napadati, zloupotrebljavati. I dalje može ponuditi konačnu slobodu postojanja i ljubavi kojoj nemate pristup u stvarnosti.”
Upravo ovdje, kada je u pitanju biti Palestinka, ožiljak unutar jezika može biti najbolniji. Kako napisati ono što ne čujete? Počinje brisanjem „određenih riječi“, kaže Shibli, „najneposrednije je ‘Palestina’, imena mjesta koja artikuliramo na arapskom, ali nikada nisu prisutna u putokazima ili mapama, šutnjom svih oko nas kao i o prošlosti u kojoj su se riječi Arap i arapski tretirale kao psovke, ‘arapski posao’ je značilo loš posao i tako dalje.” Kada govori o jeziku, Shibli često zvuči kao da govori o živom biću sa svojom voljom. Onaj koji može biti povrijeđen. Od eksplozije nasilja u Izraelu i Palestini, riječi su je gotovo u potpunosti napustile i brine se zbog njihovog odlaska. „Uvijek sam se plašila da ću se jednog dana probuditi i da neću imati jezik, to je moj strah. A u posljednje četiri sedmice jezik me je napustio, kao da ga nikad nije ni bilo. Kad god sam pokušala, nisam uspjela.”
“Sada razumijem ovaj gubitak jezika kao rezultat preživljavanja s bolom: neshvatljivi bol onih u Palestini-Izraelu protiv kojih je pokrenut novi stepen okrutnosti, lični bol gubitka sna na koji smo se usudili da zamislimo, novi oblik zajedništva, u kojem sebi dozvoljavamo da učimo iz bola umjesto da ga oslobađamo jedni protiv drugih.”
Brojni medijski zahtjevi u posljednjih nekoliko sedmica i kritike da im ne odgovara, kaže, natjerale su je da shvati da smo skloni da šutnju svedemo na nešto što se mora odbaciti, a ne da “priznajemo svoju neujednačenost kao pratioca boli”. . „Književnost je za mene jedino mjesto koje prihvata tišinu“.
Ona je, međutim, počela da piše jedan tekst koji je planirala da održi kao pozdravni govor prije nego što je otkazana sa sajma knjiga. Bio je to govor o zabrani knjiga.
federalna.ba/The Guardian