Foto: jelenajdimitrijevic.wixsite.com
U svoje doba, izazivala je dosta kontroverzi, pisala o ‘zabranjenim temama’, pisala poeziju na dijalektu i stranim jezicima, pisala u muškom rodu, borila se za slobodu sebe kao spisateljice, za slobodu i emancipaciju svojih sunarodnjakinja, ali i svih žena svijeta.
Od postanka svijeta, noseći teško breme Evinog usuda, žene su oduvijek bile osuđene na podčinjenost muškarcu, brojne zabrane i ograničenja ali i vječnu poniznost. No, ta im je uloga oduvijek teško padala i navodila ih na borbu, prije svega za vlastitu slobodu, te prava da žive u skladu sa sobom i svojom prirodom. Kroz povijest, javljali su se brojni ženski glasovi koji su, katkad gromko i glasno, a katkad nešto skromnije i tiše, odzvanjali nepreglednim hodnicima vremena. Najčešće, to su bili glasovi hrabrih i neustrašivih žena, ratnica i heroina, a ponajviše umjetnica i intelektualki. Svaka zemlja na svijetu iznjedrila je bar nekoliko ovakvih heroina.
U Srba, to je, između ostalih, bila i žena čije je ime, spletom raznih povijesnih okolnosti, otišlo u zaborav. Njeno ime je Jelena J. Dimitrijević, a njen život je jedna uzbudljiva priča s puno zapleta, djelomično prekrivena velom tajne, iznijansirana brojnim zanimljivim životnim iskustvima, čineći je gotovo idealnim likom za jedan roman (što je uostalom kasnije i postala).
U svoje doba, izazivala je dosta kontroverzi, pisala o ‘zabranjenim temama’, pisala poeziju na dijalektu i stranim jezicima, pisala u muškom rodu, borila se za slobodu sebe kao spisateljice, za slobodu i emancipaciju svojih sunarodnjakinja, ali i svih žena svijeta. Odana svom rodu, vjeri i obitelji, ali otvorena za druge i drugačije, radoznala i uvijek spremna da sazna i spozna nešto novo što bi obogatilo njeno postojeće iskustvo i ispunilo njen život.
Znanje koje je stekla, prije svega putujući svijetom i upoznavajući se s različitim kulturama, nesebično je dijelila sa svojim čitateljima/cama, kroz svih 12 knjiga, koliko je objavila za svog života. Zahvaljujući Narodnoj biblioteci u Kruševcu, Jelena postaje zavičajna spisateljica, a većina njenih djela digitalizirana je i dostupna za čitanje na službenoj stranici biblioteke, dok se u Narodnoj biblioteci Srbije čuva njena rukopisna ostavština.
Jelena J. Dimitrijević, rođena je 1862. godine u Kruševcu gdje je živjela do svoje devete godine. Odrastala je u veoma patrijarhalnoj obitelji, uz oca Nikolu i majku Stamenku, kćerku kneza Milojka iz Aleksinca. Nakon Kruševca, doselila se u Aleksinac gdje je završila osnovnu školu. Na njenu nesreću, povreda oka koju je doživjela još kao dijete, onemogućila ju je da se dalje školuje, no to ju nije omelo te je uz veliki trud stekla najviše obrazovanje. Zahvaljujući obrazovanom rođaku i njegovoj bogatoj biblioteci, Jelena je još kao djevojčica imala prilike da uranja u svijet knjiga i tako stekne široko znanje koje je u kasnijoj životnoj dobi nadograđivala bogatim životnim iskustvom kao i iskustvom sa svojih brojnih putovanja.
Zabilježeno je da je ljubav prema peru počela gajiti veoma mlada. Svoju prvu pjesmu, napisala je 1878. godine, a svoju prvu zbirku poezije objavila je 1894. godine. Tada je već bila udana za mladog potporučnika srpske vojske, Jovana Dimitrijevića iz Niša, zbog kojeg se 1891. godine i preselila u taj živopisni grad na obali Nišave (koji joj se dostojno odužio podizanjem biste na Niškoj Tvrđavi). To je trenutak u kojem počinje uzbudljiva životna i stvaralačka priča Jelene J. Dimitrijević.
U Nišu, koji je još uvijek bio zaodjenut u orijentalno, tursko ruho, Jelena svojom snažnom karizmom i prije svega znanjem turskog jezika (samo jedan od nekoliko svjetskih jezika koje je govorila), polako počinje otvarati vrata niških ‘harema’, skrivenog svijeta turskih žena kojem je tada rijetko tko imao pristupa. Jelena se potpuno posvećuje istraživanju života turskih žena, zbog čega će mnogo kasnije, u jednom od svojih putopisa zapisati: „Od svih žena s kojima sam se u tuđini družila, najviše me interesuju Turkinje i Amerikanke“. Svoja neposredna iskustva vrijedno zapisuje, pomno bilježi sve što je vidjela i doživjela, posebno se osvrćući na tradiciju i običaje Turkinja.
Vrlo smjela, sigurna u svoje pero i svjesna da čini ono što prije nje nijedna srpska književnica nije uspjela u potpunosti ostvariti, odlučuje da pisma koja je pisala svojoj prijateljici, objavi u epistolarno-putopisnoj formi, te tako 1897. godine objavljuje knjigu Pisma iz Niša o haremima, prvo prozno djelo srpske književnosti čiji je autor bila žena.
Već nakon prve objavljene knjige, zbirke pod naslovom Jelenine pesme, počinju da se raspredaju razne priče o tome tko je Jelena, ta misteriozna dama koja tako smjelo piše sevdalijske pjesme, nerijetko zalazeći u erotizam koji nije bio svojstven ženskom peru. Neki su vjerovali da je u pitanju žena koja je pobjegla iz turskog harema, neki su je uspoređivali sa slavnom antičkom grčkom pjesnikinjom Sapfo, s hrvatskom književnicom Jagodom Truhelkom, dok su je neki nazivali srpskim Mirzom Šafijem ili Jovanom Ilićem.
Osim što je govorila o ženama i njihovom intimnom životu u haremima, Jelena je polako počinjala da ruši i druge predrasude, boreći se tako protiv ksenofobije, a promovirajući toleranciju i multikulturalnost. Tim putem, nastavila je i u sljedećim desetljećima.
Zahvaljujući svojim humanitarnim aktivnostima kao i aktivnostima u ženskim društvima i savezima, putovala je po Europi, Americi, Indiji, Japanu, Egiptu, Siriji, Palestini… Na svojim putovanjima je osim upoznavanja s novim kulturama, imala prilike upoznati se i razvijati prijateljstvo s brojnim značajnim ličnostima, naročito ženama, čuvenim feministkinjama, odnosno aktivistkinjama tog doba. Među njenim prijateljicama, nalazi se egipatska feministkinja Huda Šaravi kao i Indijka Lady Dorab Tata kojoj je posvetila svoju poemu objavljenu 1936. godine na francuskom jeziku. Jedno od njenih značajnijih putovanja bio je put u Indiju 1927. godine, kamo se zaputila kako bi upoznala čuvenog pjesnika Rabindranatha Tagora. Opis tog uzbudljivog puta i još uzbudljivijeg susreta s čuvenim pjesnikom i filozofom, objavila je u knjizi Pisma iz Indije (1928).
Glavna tema Jeleninih književnih djela bile su žene i njihov način života u raznim dijelovima svijeta. Feminizam se u slučaju Jelene J. Dimitrijević često navodi kao ‘literarni feminizam’. Dakle, ona kroz svoja književna djela iznosi svoje prosvijećene stavove, jasno dajući do znanja da se zalaže za emancipaciju žena. Njena borba za mjesto žene na književnom nebu kojim su uglavnom dominirali muškarci, bila je dovoljna da je prozovu feministkinjom, no ona sama, sebe nije smatrala feministkinjom poput onih koje je sretala u Engleskoj i Americi. Jelena je prije svega bila okrenuta radu u humanitarnim organizacijama, poput Kola srpskih sestara, a sudjelovala je i na brojnim ženskim kongresima koji su za cilj imali borbu za bolji položaj žena, naročito po pitanju obrazovanja.
Željela je srušiti predrasude o ženama kao bićima koje treba zatvoriti u kuću i tretirati ih kao objekte, o čemu na najbolji način govori njena pjesma koja predstavlja vrlo jasnu pobunu protiv muške opresije, čiji je ton vrlo oštar i neskriveno feministički:
„Divljaci! Žena još je vama „žena”,
Stvor od drveta, haljina od tkiva,
Od sto vam ljeta maloletna biva.
Divljaci! Žena još je vama „žena”!
Još joj kažete: „To nije za žene”!
S fizičke strane u ponosu svome,
Ko sa svojinom postupate s njome.
Još joj kažete: „To nije za žene”!
Puna Vam usta: „Kultura, kultura”
Kultura svuda svojim kril’ma vije
Al’ do vas puta prokrčila nije
Puna vam usta: „Kultura, kultura”!
Usprkos velikoj povijesnoj nepravdi koja je doprinijela zapostavljanju lika i djela ove znamenite srpske književnice i borkinje za emancipaciju žena, Jelena J. Dimitrijević u posljednja dva desetljeća polako počinje izlaziti iz sjene. Njena djela dobivaju nova izdanja, o njoj se sve više govori i piše.
Objavljuju se članci u dnevnim novinama, priređuju se odlomci iz njenih djela i objavljuju u renomiranim književnim časopisima. Što je još važnije o njenom stvaralaštvu raspravlja se na znanstvenoj razini. Tome je dosta doprinio projekt Knjiženstvo u okviru čije baze podataka se nalazi i stranica posvećena Jeleni J. Dimitrijević. U protekla dva desetljeća, organiziran je jedan znanstveni skup posvećen Jeleni J. Dimitrijević, i to 2005. godine, upravo na jubilej − pedeset godina od smrti književnice, ali i jedan okrugli stol, organiziran 2016. godine, na kojem se raspravljalo o njenom djelu i mjestu u srpskoj kulturi i književnosti.
Da je djelo Jelene J. Dimitrijević došlo u žižu interesa znanstvene javnosti te da se sve više počelo sagledavati sa znanstvenog aspekta, potvrđuju i dvije znanstvene teze o djelu Jelene J. Dimitrijević koje su napisane i obranjene na beogradskom odnosno novosadskom sveučilištu. U pitanju su magistarska teza Jovane Reba Kulauzov „Ženski Istok i Zapad“, obranjena 2008. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu (monografija objavljena 2010. godine) i doktorska teza Ane Stjelja „Elementi tradicionalnog i modernog u delu Jelene Dimitrijević“, obranjena 2012. godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Osim sa znanstvenog aspekta, Jelena je postala zanimljiva i u umjetničkom smislu, inspirirajući mnoge da krenu tragom njenog lika i djela. Tako je nastala i književna junakinja romana Ivanke Kosanić Moja draga Jelena koji je doživio dva izdanja (2007, 2011). Pokrenute su dvije internet stranice (FB stranica i web-stranica) posvećene njenom liku i djelu, inicijativa za spomen-ploču na njenoj kući u ulici Francuska 29 u Beogradu. Uskoro iz tiska izlaze i dva nova reizdanja, putopis Sedam mora i tri okeana. Putem oko sveta iz 1940. godine i poema Une vision iz 1936. godine.
Jelena J. Dimitrijević, srpska književna heroina, žena od pera i velike stvaralačke energije, umrla je 1945. godine u Beogradu. Sahranjena je na Novom groblju u obiteljskoj grobnici koju je podigla nakon smrti supruga Jovana 1915. godine. Otišla je u tišini, u zagrljaj zaboravu koji je trajao skoro tri desetljeća i koji je po svemu sudeći, snagom svog djela, svojih hrabrih poruka i tragova koje je ostavila, uspjela pobijediti.
piše: Ana Stjelja za VoxFeminae