Zahtjev čovječjeg „ja“ da bude u središtu važnosti bio je pretpostavka za otkriće samoga boga i samo zajednički, s potpunom propašću čovječanstva kao posljedicom, čovječanstva koje ne smatra sebe važnim, mogu se opet izgubiti oba otkrića.
Odlomci
Postoji li uopće vrlina koja ne bi bila izložena prijekornim oznakama i u kojoj se ne bi sjedinjavale suprotnosti kao što je ona što dijeli skromnost od gordosti? Pobožnost predstavlja prisnu povezanost svijeta sa historijom čovjekova „ja“ i njegove sreće, pa nema pobožnosti bez do uvredljivosti izraženog uvjerenja o posebnoj božjoj, upravo jedinstvenoj brizi za to čovječje „ja“, bez pomjeranja toga „ja“ i njegove sreće u središte svih stvari; to je upravo i opredjeljenje te vrlo snažne vrline.
Njezina je suprotnost nestaranje za vlastito „ja“ i potiskivanje toga „ja“ u periferičan prostor nehajstva odakle ne može da proizađe za svijet bilo kakvo dobro.
Tko do sebe ne drži, taj će ubrzo propasti. A tko do sebe drži, poput Abrahama koji je bio odlučio da će sam, i čovjek u njemu, služiti samo Najvišem, taj doduše izgleda kao čovjek s mnogo zahtjeva, ali će sa svojim zahtjevima postati blagoslov za mnoge.
Upravo u tome dolazi do izražaja povezanost dostojanstva čovječjeg „ja“ s dostojanstvom čitavog čovječanstva. Zahtjev čovječjeg „ja“ da bude u središtu važnosti bio je pretpostavka za otkriće samoga boga i samo zajednički, s potpunom propašću čovječanstva kao posljedicom, čovječanstva koje ne smatra sebe važnim, mogu se opet izgubiti oba otkrića.
Tu pak treba nastaviti ovako: prisnost ne znači ograničavanje, a preuveličavanje vlastitog „ja“ ne znači i njegovo osamljivanje, odvajanje i okorjelost u odnosu na sveopće, izvanlično i nadlično, ukratko na sve što prelazi preko vlastitog „ja“, ali u čemu se ono dostojanstveno prepoznaje. Jer, ako pobožnost znači isto što i prožetost važnošću vlastitog „ja“ onda dostojanstvenost znači produženje toga „ja“ i slijevanje u vječito postojanje koje se u njemu vraća i u kojemu ono prepoznaje samo sebe- znači gubitak zatvorenosti i osamljenosti, a taj ne poništava dostojanstvo čovjekova „ja“ nego ga diže do stepena posvete.