Semjuel Beket (Samuel Beckett), rođen je u Irskoj, tačnije u Dablinu 1906. – preminuo je u Parizu 1989.
Nerijetko se kaže za Beketa da je „otac moderne drame“.
Opus koji karakteriše ovog Nobelovca je svakako dramaturgija (na njegov način), takođe je bio romanopisac, književnik kratke proze kroz koje se može uočiti prožimanje dramatičnog, rigidnog, sarkastičnog, smijeh i suze, prekriveni jecaji i otvoreni bol.
Priznajem da nikad nisam shvatala „frazu“ za neke književnike kada im se prepisuje težina riječi te se kaže da se njihovi tekstovi čitaju u „malim količinama“. Jedan od takvih je Beket, on je od onih iskrenih, realnih, a iskrenost je tu da nas podsjeti, savjest se probudi i kad nije kriva, slike se ređaju pred očima kao blicevi nekog filma oko kojeg se okrećemo.
Težio je da njegove riječi budu srž istine, da pogode a ne da štede čitaoca. Mislim da je to svrha književnosti, umjetnosti – istina bez lažnog sjaja, istina koja ruši zablude, istina poslije koje nam neće biti lako ali će nam otvoriti neka nova razmišljanja, takve istine su skupe ali jedine imaju smisao.
Od dragamturgije nikad nije mogao da pobjegne, te se ona vidljivo provlači kroz njegove kratku prozu koje je godinama pisao, koja je kako mnogi kritičari i teoričari navode su „blago“ beketovog djela.
Stenli Gortanski koji je vodeći stručnjak iz beketologije, u jednom od izdanja kratke proze sakupio je sve ono što je odredio sam Beket. Iz ovih često prohodnih ali humorom oplemenjenih tekstova, izranjavaju ofucani šeširi, okraćale nogavice i mucave rečenice predaka onih likova koji poslijee svjetske pozorišne scene više nikad nisu bile iste.
Vladislav Bajac
Mnogi ocjenjuju da Beket u svojim djelima daje „pesimističku verziju svijeta“, što ne bi rekli realnu? Drama, i neko ko nosi opus drama u sebi po prirodi svoje buntovne krvi mora surovo realno da piše, dramatično, sarkastično, nekad dvosmisleno. To je način filozofije, iskazivanja realnosti, svojih doživljaja, jer sve što nije iskreno, što je „ušećereno“ i previše slatko nije istinito. Nažalost masa obično to voli da čita te seže za lakom literaturom, shvata književnost kao „način da se odmori mozak“ a ne kao stepenicu duhovnosti i filozofije koja nam daje drugačiji nivo samoispunjenja i razmišljanja.
Mislim da niko nije postao „prosvijetljen“ nakon jedne „lake limunade, bledunjave romantike“ koja je danas vrlo popularna.
Teški romani, teška esejistika, drame nas stvaraju jačim, čeličnim, mislenijim.
Možda riječ „teški romani i teška esejistika“ nije adekvatna ali svakako djelo bez težine, ponora, pada, bola, samopronalaska čitaoca u njemu zaista nema nikakvu bit i suštinu.
Beket je jedan od onih pisaca gdje će te pronaći sebe, tiho, ne morate to priznati. On je jedan od onih koji se čita pomalo, tako da svaki dan spoznajete sebe.
Vrlo bitno je istaći kako se kaže da je Beket hodao modernističkim putem, te se čini nedorečenim, nedovršenim, stvara se utisak da je napustio svoje delo dok je upravo to momenat hrabrosti kada književnik stavlja pero sa strane, shvatan je da masa neće shvatiti suštinu njegovog rada, dok će oni koji istinski misle shvatiti da ta „nedovršenost“ je ite kako dovršena i da predstavlja jedan lavirint razmišljanja i pronalaženja.
Prema rečima Gospodina Vladislava Bajca, Beket je upravo time stvorio trajni bezvremeni izvor nadahnuća.
Metafora i alegorija su drugo ime za Semjuelov način pisanja.
Nobelovac je govorio sledeće:
Što manje sredstva sugestije, što sveobuhvatanja slika i mnoštvo značenja.
Zavšiću tekst s dva citata priče „Tekstovi nizašta“
Kažem tijelu Ustani i osjećam kako se bori, kako matora kljusina koja se stropošala na ulici, kako prestaje da se bori, kako se ponovo bori. I onda odustaje. Kažem glavi, ma pusti sve onda i ona prestane da diše, počne da dahće gore nego ikada. Daleko sam ja od svih tih rasprava, ne bi ni trebalo da se bakćem s tim, ni da nastavim ni da krenem gdje sam. Stvarno mi je svejedno trebalo je da okrenem leđa svemu tome, da okrenem leđa telu, telo glavi, da ih pustim da sami to rasprave, da ih pustim da odustanu, ne mogu, moram ja da odustanem.
A, da čini mi se da nas ima više od jedne osobe, i svi smo gluvi ali ne podjednako, zaduženi za cio život.
A večeras mi se čini da ponovo to djeluje, u sopstvenom sam naručju, držim samog sebe u rukama, bez previše nježnosti, ali odano, odano. A sad spavajmo, kao pod drevnom lampom, isprepletani, iscrpljeni od silne priče, od silnog slušanja, od silnih napora igre.
Samjuel Beket
Zar vam se ne čini da su svi ti snovi, dodiri i igre na trenutak blizu, pa nam izmaknu onda kada želimo da ih oživimo. Tu su onda kada od njih odustanemo i tako celog života u krug, o tome i tako ralno je mogao da piše Beket na samo sebi svojstven način moderne drame i rekla bih poderne poezije. Sve što je „nedovršeno“, „nedorečeno“, „neiskazano“ je samo umjetnikov „test“ da na taj način ga „shvati“ odnosno popne se stepenik više ona publika koja misli i koja shvata da je u nedovršenom koje ima mnoštvo značenja istinska čar pisane riječi.
Drame:
„Čekajući Godoa“
„Marfi“
„Poslednja traka“
„Igra bez riječi“
„Kraj igre“
„Igra“
„Moloa“
„Ne ja“
„Malone umire“
„Kako je to“
„Priče i tekstovi nizašta“
Autor: Milošević Slavica, P.U.L.S.E