Međutim, ljudi su ti koji su izvor ovog povratka u divlji svijet… kao što je i civilizacija koji su izgradili u krvi i suzama ona koja osuđuje većinu na ambis bijede.
U svojoj 27. godini, 1903, Džek London je objavio roman o životinjama Zov divljine. Kao i u Ljudima iz ambisa, djelu o istočnom kraju Londona pogođenom jakim siromaštvom koje je objavljeno iste godine, i ovdje opisuje, premda putem fikcije, doba „gvožđa”.
Kroz priču o psu Baku, „sedamdeset kila dostojanstva i veličanstva”, brutalno istrgnutom iz svijeta u kojem je bio slobodan i bačenom da vuče sanke u vreme zlatne groznice na dalekom severu, London suočava dva pogleda na svijet: prvi – o civilizaciji zasnovanoj na znanju i ugovoru, i drugi – o naslijeđu, zasnovanom na „zakonu kluba i očnjaka” i nasilju divljine. Prvi svijet je korumpiran, drugi je barbarski. Ali njihovo sučeljavanje pruža čudne uvide, s jedne strane čisto emotivne, a s druge političke.
Do otkrića „stvarnog” života se ne dolazi lahko. Bak ide od stanja pukog sredstva da bi konačno postao subjekt; grub subjekt čija se osjećanja oplemenjuju kao i rastuće protivrječnosti između podređenosti ljudskom poretku i odanosti čoporu odakle je potekao.
Otkriće mračne veze između čovjeka i zvijeri, žrtava i egzekutora, ljubavi i mržnje, u takvom spletu gdje nijedan izbor ne može biti posljednji. Bak će konačno odgovoriti na „zov”, prekinuvši s humanošću kada je ubio jednog od svojih članova. Ostat će legenda među Indijancima nakon što je postao ono što zapravo jeste: vuk.
Međutim, ljudi su ti koji su izvor ovog povratka u divlji svijet… kao što je i civilizacija koji su izgradili u krvi i suzama ona koja osuđuje većinu na ambis bijede.
London ne koristi nedvosmisleni govor: čak i klasna borba može biti neuspješna u ispunjavanju svoje emancipatorne svrhe, tako i novčani poredak ističe zakržljalost svakog moralnog osećaja. O tome govori u svojoj noveli, „Udar za udar” (1901), s namjerom amoralnoj fantastici. „Mačevaoci Mide”, kojima upućuje na kralja iz grčke mitologije koji je pretvarao u zlato sve što bi dotakao, predstavljaju misterioznu organizaciju „proletera svjesnih svoje snage”, koji objavljuju rat kapitalistima. Zahtijevajući od magnata tramvajima, Ebena Hejla, finansiranje od dvadeset milijardi dolara, oni samo primjenjuju, ali u sopstvenu korist, osnovna pravila socijalnog darvinizma – zakon najjačih ili najpametnijih.
„Fondovi i velike firme nam onemogućavaju pristup situacijama u kojima nas naša inteligencija kvalifikuje… jer nemamo kapital.” Potrebno je uzeti novac odande gdje se nalazi, pod prijetnjom ubistva onoga ko ne vrati dug, bio to anonimni radnik, prolaznik, policajac… Surovi napredak koji odgovara surovosti oligaraha. Ni govora o emancipaciji radnika: „Mi smo samo prosti biznismeni koji imaju poslovni prijedlog za vas.” Okrutnost ironije susreće se s okrutnošću sistema.
Između 1973. i 1984, stari Fransis Lakasin, veliki zaljubljenik u književnost starog kova, objavio je pedeset Londonovih djela u 10/18 kolekciji. Zahvaljujući njemu još uvijek možemo čitati „Okupacija: Pisac”, nevjerovatan skup od 93 članka koji ocrtavaju portret jednog „radnika s perom”.
Imaju oblik književne kritike, često lucidne, ali ne i maliciozne – kao što je članak o Kiplingu – savjete za buduće pisce, napade protiv beskrupuloznih urednika ili eksploatatora kulture, sve to su omaži inteligenciji i pozivi na borbu čije otkriće treba pozdraviti u ovoj stogodišnjici njegovog rođenja.