Žena i ogledalo, slika francuske umjetnice Francine Van Hove
Nisam okrutno, samo istinoljubljivo –/ Oko malog boga, četvorougaono.
OGLEDALO
Ja sam srebrno i točno. Nemam predrasuda.
Šta god gledam odmah progutam
Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem.
Nisam okrutno, samo istinoljubljivo –
Oko malog boga, četvorougaono.
Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu.
Ružičast je, sa pjegicama. Toliko dugo gledam u njega
Da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi.
Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.
Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom
Tražeći u mojim širinama ono što zbilja jest.
Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama i mjesecu.
Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno.
Nagradi me suzama i pokretima ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Svako jutra njezino lice zamijeni tamu.
U meni je utopila mladu curu, i u meni starica
Dan za danom diže se put nje, kao strašna riba.