U Mitileni, na otoku Lezbosu, ima svega u izobilju. Dala je i čuvene ljude poput Pitaka, jednog od sedmorice mudraca, pjesnika Alkeja i druge. U isto vrijeme cvjetala je i Sapfo koja je bila nešto prekrasno; ni jedno razdoblje, koliko sjećanje seže, nije imalo ženu koja bi se u bilo čemu, makar i u najmanjoj mjeri, mogla mjeriti s njom u pjesništvu, piše Strabon u svojoj Geografiji.
Najslavnija grčka pjesnikinja Sapfo, ili prema starogrčkom originalu Psapfo, uživala je veliku slavu još za života, a postala je poznata po školi za djevojke koju je vodila. Njeni su se suvremenici natjecali u nastojanju da joj izraze što veću počast, čime se mogu pohvaliti tek rijetke žene. Poznati kipari klesali su njene biste, a lijevan je i novac s njenim likom, “iako je bila žena”, kako piše Aristotel. Oponašale su je generacije pjesnika, pokušavajući dostići ljepotu njenog stiha. Tisuću su godina njene pjesme bile omiljena lektira, zahvaljujući čemu je sačuvan velik broj stihova, iako uglavnom vrlo kratkih, tek par riječi ili neka fraza. Maksim iz Tira nazvao ju je ženskim Homerom, a od milja su je zvali i pijerijskom pčelom . Dvjesto godina nakon njene smrti, Platon je zbog ljepote njenog stiha u svom djelu Fedar naziva desetom muzom:
Devet je, kažu neki, muza…
Ta, s Lezba, gle deseta Sapfo je sad.
Grčko pjesništvo
Duga i bogata tradicija grčkog pjesništva i pjevanja seže daleko u prošlost. Mnoge pjesme anonimnih autora prenošene su stoljećima, a neka je djela iz ranih razdoblja Homerov genij skladno objedinio u epove o Trojancima, Ahejcima, Odisejevim lutanjima i pustolovinama. Preko Homera doznajemo da su u njegovo vrijeme djelovali rapsodi, putujući pjevači, kao i “profesionalni” pjesnici koji su živjeli na dvorovima i imali istaknutu društvenu ulogu. Platon ih naziva “očevima i učiteljima mudrosti” i “tumačima bogova”, što ukazuje na ugled i poštovanje koje su uživali.
Kakav se značaj u to vrijeme pridavao umjetnosti možemo možda najbolje procijeniti kroz izraz amuzos koji se koristio da bi označio čovjeka lošeg ponašanja, neobrazovana, barbara. Taj pojam prevodiv je samo opisno: „onaj kojega ne pohode muze“. Dakle, poznavanje umjetničkih kanona i načina izvođenja bilo je sinonim za kulturu. Grci su stvorili mnoštvo pjesničkih oblika i načina izvedbi za svaku životnu priliku i za svaku vrstu društvenog događanja. Dok su neki pjesnički izrazi zaboravljeni, neki se od njih i danas koriste: lirika, jamb, ditiramb, himna, nom, oda, elegija…
Melika
Umjetničko stvaralaštvo antike nalazilo je forme i teme u povijesti i mitologiji, oslanjajući se uvijek na tradiciju, no Sapfo svojom poezijom uvodi promjenu. Melodioznim eolskim narječjem uglavnom je pisala meliku kojom izražava vlastite osjećaje. Melika (od melos – popijevka, napjev) naziv je za pjesmu dubokog osobnog doživljaja, onoga što će se mnogo kasnije nazvati lirikom. Tada se, naime, najčešće recitiralo (pjevalo) uz pratnju instrumenata pa se lirikom nazivala pjesma koja se pjevala uz liru.
Najveći dio sačuvanih fragmenata Sapfinih pjesama ljubavnog je sadržaja. Budući da je Sapfo kao zaštitno božanstvo izabrala Afroditu, njeno se ime vrlo često spominje u Sapfinoj melici. Njen je izraz osoban, izravan i slikovit. Makar i kroz fragmente, njeni stihovi dočaravaju mirise, zvukove, boje, svjetlo…
Kako je u to vrijeme na Lezbosu bilo pomodno da žene iz boljih obitelji provode vrijeme u pisanju i recitiranju pjesama, teme njenih pjesama također su prijateljstva, ali i netrpeljivosti prema drugim ženama, ljubomora… U nekoliko pjesama spominje i svog brata Haraksa. Govori i o sebi, i to vrlo iskreno: samu sebe koreći, kaže da se brzo naljuti, ali i brzo smiri, pa savjetuje: “Kad ti se u grudima zapjeni gnjev, savladaj žestinu jezika.” No, fragmenti koji su do nas dospjeli tek su blijeda sjena cjelokupnog stvaralaštva pjesnikinje koja je odredila čitav jedan pjesnički pravac, tako da za nas ono ostaje uglavnom nepoznato.
Sapfin život i škola
Tek nešto više znamo o njenom životu. Rođena je 620. g. pr. Kr. na otoku Lezbosu. Najveći dio života provela je u glavnom gradu Mitileni. Živjela je u vrijeme nastajanja prvih polisa (Atena, Sparta, Korint), a do pojave ključnih ljudi i događaja značajnih za čitavu europsku kulturu (Sokrat, Platon, perzijski ratovi, Periklo) proći će još dvjesto godina. I tek će tada uslijediti ono što je danas poznato kao razdoblje klasične Grčke.
Poznato je da je pripadala aristokratskom staležu, navodno je bila udana za Cercolasa, imućnog čovjeka s otoka Androsa. Imala je kćer, a stihove koje joj je posvetila jedni su od rijetkih sačuvanih:
Moje je ovo lijepo dijete.
Po ljepoti je slično zlatnom cvijeću.
To je moja ljubljena Kleida, moja jedinica,
Koju ne bih dala ni za cijelu bogatu Lidiju,
Ni za Lezbos, zavičaj dragi…
U Sapfino vrijeme Lezbos je bio na svom kulturnom vrhuncu, što pokazuje istovremeno postojanje više škola. Po svemu sudeći, žene su tamo uživale veću slobodu nego drugdje u tadašnjem svijetu jer su postojale posebne škole za djevojke (thiasis). Jednu takvu vodila je i Sapfo koja je ubrzo postala nadaleko poznata pa su joj dolazile učenice i s drugih, udaljenih otoka. Njenu su školu pohađale djevojke iz aristokratskih obitelji u dobi od dvanaest do petnaest godina i u njoj su provodile nekoliko godina prije udaje. U školi se njegovao kult muza, Afrodite, harita i Erosa.
Znamo da je svoje učenice podučavala glazbi, plesu, korskom pjevanju, solopjevanju, pjevanju uz pratnju lire, uvođenju u djela pjesnika, te pisanju i pjevanju vlastitih pjesama, što su bile raširene odgojno-obrazovne metode u antici. Kakav je duh vladao u njenoj školi najvidljivije je iz njenih moralnih pouka i savjeta: “Bogatstvo bez vrline opasan je drug.”; “Djevojka koja ne mari za vrline, vrijedna je prezira, u smrti ona je tek sjena u Hadu.” No, isto tako podučavala ih je i praktičnim svakodnevnim stvarima: kako se prikladno odjenuti, kako povezati haljinu, kako urediti kosu za svečanosti… To nije bilo nimalo nevažno jer: “Harite, boginje miline i vesele druželjubivosti, klone se djevojaka koje ne mare za ljupkost i ljepotu.” Također upozorava djevojke da se ne uzdižu nakitom jer mladost i ljepota brzo prolaze: “Tko je lijep, činit će se očima da je dobar, ali tko je dobar, bit će u isti mah i lijep.” Fragmenti spominju imena njenih učenica: Anaktoria, Gongila, Mika, Telesipa, Angora, a najslavnija od njih bila je pjesnikinja Erina s Telosa.
Podatke kojima raspolažemo zahvaljujemo marljivim pisarima Aleksandrijske knjižnice koji su među devet najvećih pjesnika uvrstili i Sapfo te njene pjesme sakupili u devet knjiga. Od spomenutih knjiga do našeg vremena stiglo je tek nekoliko fragmentiranih pjesama. Talijanski pjesnik Giovanni Pascoli kaže da ono što je sačuvano od Sapfe sliči ruševinama antičkih hramova: fragmenti tek daju naslutiti svu veličinu i ljepotu pjesničkog djela koje je stoljećima utjecalo na grčko-rimsku kulturu. No, njena je slava još uvijek prisutna. I danas je povjesničari, analitičari i ljubitelji poezije nazivaju “jednom od najznačajnijih žena”, “jedinstvenom pojavom za sva vremena”, “najvećom pjesnikinjom u povijesti”.
Lezbos, u to vrijeme bogata i moderna država, ipak nije bio dovoljno napredan da bi u cijelosti shvatio i prihvatio Sapfo. Izgleda da je tek uži krug plemstva podržavao njen rad, dok je šira javnost negodovala. Sapfo je tako podijelila sudbinu mnogih velikih povijesnih ličnosti: uzdizana do božanstva, a istovremeno napadana da kvari mladež, zbog čega su je mnogo kasnije neki prozvali “ženskim Sokratom”.
Mogli bismo dodati da je danas jednako neshvaćena kao što je to bila i za života. Danas zbog goleme vremenske udaljenosti, onda jer je bila ispred svog vremena.
S tronom zlatnim, besmrtna Afrodito,
Mudro čedo Zeusovo, preklinjem te.
Nemoj, o vladarice, plačnom tugom
Slomit’ mi srce!Sjećaš li se, nekoć si, kad bi čula
Iz daleka molbu mi, napustivši
Zlatne dvore očeve, došla k meni
S kolima zlatnim.Žurimo se tamo u ljupko svetište
Posvećeno haritama.
Hitajmo u gaj pun jabuka u cvatu
I nek se sveti miomirisi puše na žrtveniku.Slatkoj je jabuci slična,
Rumenoj jabuci
Na vrhu najviše grane.
Ubrati nju su berači zaboravili
Dok voće su brali.
Nisu je zaboravili,
Dohvatiti je nisu mogli.
Autor: Marina Obradović