Iako je čitavo vrijeme pisao poeziju, i to iz vlastitog zadovoljstva i da zabavi prijatelje, Burns je i nadalje ostao nemiran i nezadovoljan, pa je stekao glas opasnog buntovnika protiv vjerske ortodoksije.
Robert Burns (Alloway 25. januar 1759. – Dumfries, 21. jul 1796.) nacionalni pjesnik Škotske, koji je pisao tekstove i pjesme na škotskom dijalektu.
Burns se smatra pionirom romantizma, a nakon smrti postao je inspiracija prvih socijalista i liberala. Danas je ikona kulture, za brojnu škotsku dijasporu širom svijeta.
Burns je dobio nešto formalnog obrazovanja kod razno raznih učitelja, a povremeno i od drugih ljudi, pa je površno znao nešto francuskog (mogao ga je čitati), a i latinski je natucao, ali je pročitao većinu djela značajnih engleskih pisaca 18. vijeka, poput Shakespeare, Miltona i Drydena.
Škotsku književnost poznavao je samo preko narodnih pjesama i priča, koje je čuo u djetinjstvu, a od novijih stvari jedino poemu o Wallacu iz 15. vijeka. Njegova je religija tokom čitavog njegova zrelog života, izgleda bila humanistički deizam.
Između 1784. – 1785. Burns se uz rad na farmi, intenzivno bavio i pjesništvom, povremeno obajavivši pokoju, ali još više učeći i vježbajući zanat pisca, kako u stihu izraziti svoje osjećaje – ljubav, prijateljstvo ili ganutost ili ironično oslikati društvene prilike.
Iako je čitavo vrijeme pisao poeziju, i to iz vlastitog zadovoljstva i da zabavi prijatelje, Burns je i nadalje ostao nemiran i nezadovoljan, pa je stekao glas opasnog buntovnika protiv vjerske ortodoksije.
31. jula 1786. Burns se odlučio objaviti svoju zbirku pjesama – Poems, u obližnjem Kilmarnocku, na škotskom dijalektu. Kniga je izazvala trenutačni uspjeh, pjesme su zavoljeli i hvalili svi, od jednostavnih seljaka do profinjenih edimburških kritičara.
Posljednje godine života proveo je vrlo produktivno, uz svoj redovni činovnički posao, povremeno bi objavio pokoju pjesmu, ali je obavio i golem posao – priredivši dvije pjesničke zbirke.
Pozdrav planinama
U gori mi srce, mog srca tu nije,
U gori mi srce, gdje loveći vije
Divljeg srndaća i slijedi srne!
U gori mi srce, ma kud noga srne.
Sjevere, zdravo i zbogom, planine,
Kolijevko snage, domajo vrline;
Kamo god lutam i gdje god se gubim,
Vrhove planinske uvijek ljubim.
Zbogom planine, pokrite snijegom;
Zbogom doline, ravnice pod brijegom;
Zbogom dulibe i dubovi strmi;
Zbogom bujice i potok što grmi;
U gori mi srce, mog srca tu nije,
U gori mi srce, gdje loveći vije
Divljeg srndaca i slijedi srne!
U gori mi srce, ma kud noga srne.