Preporuka za čitanje aktivistkinje Sunčice Kovačević - "Žene koje trče s vukovima"
Foto: Impuls
Početkom ove godine poželjeli smo da svi više čitamo knjige. Aktivistkinja Sunčica Kovačević preporučuje knjigu "Žene koje trče s vukovima".
"Žene koje trče s vukovima: mitovi i priče o arhetipu divlje žene, jungovske psihoanalitičarke, pjesnikinje, i cantadore (nasljedna pripovjedačica u latinoameričkoj tradiciji), Klarise Pinkole Estes, je knjiga kojoj se redovno vraćam kroz različite sezone života.
Kao što sam naslov ukazuje centralni pojam u knjizi je divlja žena ali riječ "divlja se ovdje ne upotrebljava u modernom, pogrdnom smislu, u kojem znači van kontrole, već u prvobitnom smislu, u kojem znači živjeti prirodnim životom u kojem criatura, stvorenje, ima urođen integritet i zdrave granice.”
Odrastajući u društvu u kojem se njeguje kultura pokornih žena i gledajući u svom okruženju kako se taj obrazac prenosi po matrilinearnoj liniji, a žene sterilišu na nezadovoljstvo, bol i osjećaj otpora, ulagala sam i ulažem dosta svjesnog napora kako bih bila povezana sa svojom prirodom, instinktima i željama.
Sunčica Kovačević, foto: privatna arhiva
Autorka knjige govori o ženskoj prirodi i psihologiji žena kroz priče i bajke iz različitih krajeva svijeta. Neke od njih poznate su i kod nas - Ružno pače, Crvene cipele, Plavobradi, Vasilisa Mudra… Ona pravi paralelu sa nestajanjem netaknutih divljina naše planete i naše sopstvene divlje prirode, te iznosi različite unutrašnje i kulturne faktore koji oslabljuju žene… Od brutalne kancelarijske kulture, umrtvljenih osjećanja, prisilne političke korektnosti, ukalupljivanja u zastarjele obrasce do nepovezanosti sa našom instinktivnom prirodom.
Knjiga je bezvremenom štivo koje me svakodnevno podsjeća da poštujem svoje cikluse života, moj tempo, put, da njegujem kreativnost, rad rukama, da sebi postavljam pitanja šta želim, za čim imam potrebu, šta treba mom tijelu i da sebi dopustim i dam prostor da čujem glas duše.
Znam da u društvu koje njeguje kulturu ljubaznosti i ćutanja čak i u operesivnim okolnostima, postavljanje granica i reagovanje na nepravdu većini ljudi ne dolazi prirodno, ali mislim da ova knjiga upravo kroz uvide o onome što se dešava u ženskoj psihi stvara veliki prostor za promjene.
“Naš susret s divljom prirodom nas nagoni da ne ograničavamo svoje razgovore na ljude, da ne ograničavamo svoje najblistavije pokrete na plesnom podijumu, kao ni naše uši samo na muziku koju proizvode instrumenti koje su sačinili ljudi, ni naše oči na “naučenu” ljepotu, naša tijela na odobrene osjete, niti naše umove na ono oko čega se svi slažemo. Sve ove priče obezbjeđuju nam sječivo uvida, plamen strasnog života, dah da govorimo o onome što znamo, hrabrost da istrpimo ono što gledamo bez skretanja pogleda, miris divlje duše.”
