Pred bedemima Selimovićeve “Tvrđave”: “Riječ je odliv suvišne krvi”

U bedemima Selimovićeve “Tvrđave” sve staje pred ljubavlju i apsolutnom veličinom svijeta i života. Prepoznajemo se u čovjeku koji strijepi pred onim što budućnost donosi njegovoj djeci i ženi koju voli. Ulazimo u svijet čovjeka koji neprestano preispituje svoju i tuđu moralnu čistotu, onog koji sanja da u sirotinjskom domu stvori bogat duhovni život, koji želi da izgradi most do ljudi i sruši zidine tvrđava koje ljudi grade oko sebe i u sebi. Shvatamo kolika je cijena slobodnog mišljenja i razračunavanja malog čovjeka sa bezakonjem i režimom, te koliko košta pravo prijateljstvo, iskrene i čiste ljubavi, ali i kolika je bol kad izdaju oni u koje smo vjerovali. Shvatamo da je imati toplinu doma, prijatelja i ženu sve.

piše: Ilijana Božić

Udar na umjetnost i inteligenciju

Ahmetu Šabi razum govori da treba da odustane od ispravljanja krivih Drina, ali savjest mu ne da mira, ona ga tjera da djeluje. Ne smijemo zaboraviti da je Šabo umjetnik prije svega, a kaže:

“Riječ je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.”

Ta riječ mora da bude pobuna i poziv na borbu, a taj privid slobode je jedini ideal koji nam ostaje kad nas svi napuste.

Samim tim što je vlast udarila na njegovu misao mi uviđamo da je to zapravo metafora za udar sistema na umjetničku svijest i slobodu mišljenja književnika i umjetnika iz bilo koje oblasti. Šabin položaj je položaj umjetnosti u političkom sistemu i režimu. Nije u romanu slučajno lik bibliotekara Seid Mehmeda koji je oko sebe sagradio tvrđavu dogme. Za njega je poezija pobuna jer ona traži slobodu za riječ. I nije slučajno što Šabo čini sve da spasi Ramiza, a nije slučajno ni što je Ramiz student. Ramiz je mlada svijest, mladi um koji misli svojom glavom. Ta Šabina akcija koju pokreće da spasi Ramiza za sobom povlači niz odgovornosti, ali i lanac nepredviđenih zločina za koje nije neposredno kriv, ali je ipak odgovoran za njih.

Sva ta dešavanja u Šabi koji je po načinu promišljanja, posvećenosti emocijama i mislima prvenstveno čovjek sa istoka, stvara nesporazum, jer on kreće u akciju što je svojstveno čovjeku sa zapada. U njemu se javljaju osjećanja straha i krivice, a to su ona osjećanja koja su temelj jedne zapadne hrišćansko – religiozne filosofije. S željom da se pokrene i približi zapadu, on ne uspijeva da se oslobodi ljubavi što je u osnovi istočnjaka. Tako Šabo biva rastrzan između Istoka i Zapada, između dvije kulture i dva principa postojanja, kao i svi mi ljudi sa Balkana koji smo vječno na međi ova dva vilajeta. I kao da je u tome sva naša nesreća.

Razarajući sve iluzije oko sebe i u sebi, sve javne i političke farse, Šabo stvara ostrvo mira u porodičnoj ljubavi koju shvata na tipično istočnjački način, kao najmoćniju silu univerzuma. On se pita, kao što smo se svi mi bar jednom zapitali: “Treba li onda da ostanem nepokretan, da ostavim da svijet ide svojim tokom, svakako ništa izmijeniti ne mogu?”

Ratova je na našim prostorima bilo i previše, a kroz Selimovićevog junaka mi vidimo šta se dešava u glavi čovjeka koji je prošao sva stratišta, onog koji želi da se poslije svega uključi u svakodnevni život. Vidimo koliko su takvi ljudi neshvaćeni i uviđamo šta sve proizilazi iz te neadaptiranosti. Tmuran, mlad, povratnik iz rata kome su sve iluzije sagorjele u ratnim bitkama zahvaljujući takvom iskustvu postaje prerano zreo čovjek. Ali ipak, sve strahote koje je preživio nisu u njemu ubile vjeru u ljubav. S jedne strane je to čovjek koji tone u depresiju, a s druge strane je srećan što je ostao živ. Po povratku iz rata, Ahmet Šabo, miruje. Često je zagledan u vodu želeći da ona odnese ružne uspomene na ratni besmisao. Ali kako to u životu obično biva, to stanje se ne zadržava, on biva primoran da ponese svoj krst.

On odjednom ulazi u rat sa višim silama, sa onima koji mrače i oblače. Suprotstavlja se nepravdi i biva kažnjen. Svjestan je da ljude može održati samo ljubav ili makar vjera da je moguće ma kakvo sporazumijevanje sa ljudima. Imajući u vidu da je Selimovićeva životna sudbina bila mnogo teška, da je izgubio brata koji je stradao od komunističke partije, ali i Selimovićevu veliku ljubav prema supruzi Darki razumijemo Šabinu ljubav prema Tijani ali i Šabu, Ramiza i Osmana Vuka. I pored svih nedaća, nesreća i društva koje ga ne prihvata, Šabina plemenita misao stvorila je mali, ali snažan krug ljubavi i prijateljstva. Zlo koje mu je počinila vlast protiv čije nepravde i sile se pobunio u njemu je podstakla preobražaj. Pretvorio se u duhovnijeg čovjeka. Situacija u kojoj se našao pokazala je kakvim prijateljima je okružen, a na životnom putu svakog od nas stajao je bar jedan Šabin prijatelj, kojeg smo do kosti voljeli pa izdao ili bar jedan koji nam je vratio vjeru u pravog čovjeka.

Izdaja

Mula Ibrahim izdaje prijatelja kome duguje svoj život i savija glavu pred sistemom, što iz straha, što iz želje da sačuva posao i porodični mir. Otpušta Šabu s posla i ostavlja ga samog. Šabo se tada osjeća razočarano i napušteno :

“Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš u sred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo”.

Šabo je u toku rata spasio Mula Ibrahima od sigurne smrti i ćutao je o Ibrahimovoj sramoti i strahu. Ovaj mu je zauzvrat dao posao u pisarskoj radionici, a pred prvom preprekom odrekao ga se. Mula Ibrahim je jedan od onih koji žive u strahu i poniznosti, koji žude za naklonošću jačih i uticajnijih. Želio je da stekne društveni ugled i položaj, a da bi došao do toga morao je da podnese žrtvu i položi ispit vjernosti pred bahatima i silnima, pred onima koji se igraju životima ljudi. I položio je ispit. Žrtvovao je druga, ostavio ga samog u nesreći i bijedi. Kasnije, zbog toga, nije imao hrabrosti da mu priđe u javnosti.

Šabo kao i svi koji su nekada bili povrijeđeni osjeća bol, ali kada Mula Ibrahim kod njega dolazi tajno, skriveno, sav u strahu i nudi mu pomoć Šabo shvata da Mula Ibrahim prosto nije mogao i ne može protiv svoje ličnosti i prirode. A možda u životu i ne trebamo previše očekivati od ljudi, jer svi imaju mane i vrline, a često nas više bole naša iznevjerena uvjerenja i očekivanja koja smo sami stvorili.

Ljubav, razlike i prihvatanje

Kako život uzima, tako i daje. Oni koji odu iz naših života i okrenu nam leđa otvaraju prostor za one koji će da donesu ljepše misli, nove avanture i radosti. I od jednih i od drugih učimo,a najvažnije je ne osjećati gorčinu. Tako Ahmet Šabo ipak ne ostaje sam. U njegov život ulazi poetični mangup Mahmut Neretljak. Mahmut je nosilac ideja, sanjar. Nošen dječijim poletom i maštom on se nada da će ostvariti svoje snove. To je ono što pjesnik Ahmet Šabo voli u njemu. Mahmut stoji uz Šabu u najtežim trenucima. On je jedan od onih koji daju, ali i uzimaju. On donosi hranu, pomaže Šabi i Tijani da prežive, ali često odnese jednu šolju od dvije koje imaju, a jedine Šabine cipele samo nestanu. Kako dani prolaze odjednom se u kući pojavi neki predmet kojim Mahmut nadomješta ono što je uzeo. Ali Šabo i Tijana prihvataju takvog Mahmuta, jer je prije svega dobrodušan i ne skriva se iza svoga lika. Kakav je takav je. A šta je prijateljstvo ako ne prihvatanje drugog. Kako vrijeme prolazi u životu se stvari mijenjaju, pa tako se odjednom, vječiti sanjar koji pokušava da dokuči sreću i odsanja snove, Mahmut, zadovoljava trgovačkim poslom i sav mu se predaje. Tada Ahmet Šabo ne može da povjeruje šta se dešava sa njegovim prijateljem. Odjednom se njegov prijatelj pretvara u nekog ko se zadovoljava mrvicama i onim što nije u suštini. Dešava se tako da nas u životu iznenade ponašanja bližnjih, pa ne možemo da ih prepoznamo. Najviše se ljutimo kad u njima ne prepoznajemo ono zbog čega smo ih zavoljeli. Međutim, Mahmut Neretljak nije mogao dugo da igra svoju trgovačku ulogu, jer to nije ono što je želio da bude i vraća se starom prijatelju.

Nakon Mula Ibrahimove izdaje, pored Mahmuta Neretljaka u Šabin život ulazi i potpuno drugačiji čovjek od svih njih, Osman Vuk. Nije u njegovom imenu uzalud vuk. On je neustrašiv i surov. Istovremeno lijep i strašan. On je „vedri sotona bez srca”. On nema savjesti, za razliku od drugih koje savjest razdire. A opet Osman Vuk je i dobrodušan i želi da pomogne. Međutim, svi oni jedni drugima opraštaju mane i prihvataju razlike. Svi oni uče jedni od drugih.

Na kraju se Šabo pita, postavljajući pitanje svima nama: “Hoće li ova moja djeca ići istim tim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao njihovi očevi”.

Autor: Impuls

Foto: Google