Ne možemo mi odlučivati što je od onoga što smo napisali pronašlo čitatelja.
“U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni, jao kad bih znao sa kim sada spava, ne bi joj glava, ne bi joj glava, jao kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi, jao kad bih znao ko to u mene bere kajsije još nedozrele…”. Ove stihove napisao je još kao dvadesetogodišnjak davne 1965. godine u Novom Sadu, a objavljena je u zagrebačkoj reviji za kulturu.
Mostarski pjesnik Pero Zubac i danas će kazati da još uvijek sanja “mostarske kiše”. – Prije točno pola stoljeća, tu pjesmu sam jedne noći izravno kucao u pisaći stroj i iz njega odmah poslao u Zagreb, uredniku Zvonimiru Golobu u Reviji za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, prisjetio se Zubac u beogradskoj Politici.
19 milijuna primjeraka
– Ubrzo je objavljena u rubrici ‘Nova imena’. Tu su predstavljali mlade autore, ali i afirmirane, a bio sam potpisan kao Perica Zubac. Međutim, to mi nije smetalo, važno je da je pjesma tiskana. Inače, nisam imao presliku pjesme i da je kojim slučajem pošta pogriješila, nikada je ne bih mogao ponovno napisati. U njoj su sjećanja na moje četiri mladalačke ljubavi: Ljiljanu Canić, Mirjanu Živić, Veru Štajner i moju pokojnu suprugu Draganu Vajdić, profesoricu književnosti. Ona je posljednja ušla u tu poemu. Od svake sam po nešto ukrao, neko sjećanje ili razgovor, imao sam slike, čak za prvu strofu, zvuk. Lako je napisati dobru pjesmu, ako imaš o komu, ističe Pero Zubac koji je zbog Mostarskih kiša još uvijek jedan od najpopularnijih pjesnika u regiji, prenosi Vecernji.ba. Vjerovali ili ne “Mostarske kiše” su u prijevodu na ruski jezik, u jednom tamošnjem književnom časopisu, objavljene u tiražu od čak 19,7 milijuna primjeraka. Doduše, to nije bio tiraž knjige nego najpopularnijeg obiteljskog časopisa u Sovjetskom Savezu “Rabotnice” (sada “Djevičnik”) koji je na dvije stranice s tekstom o Zupcu i u prijevodu Irine Čivilihine objavio tu poemu.
Preživio i u Hrvatskoj
Pero Zubac je jedan od rijetkih srpskih pisaca koji nije izbačen iz hrvatske književnosti. Čak je zagrebačka Mladost objavila izbor njegove poezije u šest knjiga, i to u ciklusu u kojem su bili Lorca, Neruda, Kaštelan, Majakovski i Desanka Maksimović. Prisutan je i u nekim lektirama, u nekim školama u kojima je mađarski materinski jezik i, u četvrtom gimnazije kao dopunska literatura u Crnoj Gori. Od pjesnika koji su utjecali na njegovo stvaralaštvo Zubac uvijek rado ističe Antuna Branka Šimića, Juru Kaštelana, Danijela Dragojevića, Josipa Bepa Pupačića, Branka Miljkovića, Miroslava Antića i dr.
Iako je poema “Mostarske kiše” u drugi plan gurnula sve što je poslije napisao, to mu u ovim godinama ne smeta jer “ne možemo mi odlučivati što je od onoga što smo napisali našlo svoje čitatelje”.
Pero Zubac rođen je u Nevesinju, 30. svibnja 1945. godine. Školovao se u Mostaru, Širokom Brijegu i Novom Sadu gdje i danas živi.
Piše: Oliver Cvitković
Izvor: vecernji.ba