Pakao Staljingrada kroz dnevnike njemačkih vojnika

“Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikad nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je jedno veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan…”

Krvava bitka za Staljingrad, i vjerojatno najveća prekretnica u Drugome svjetskom ratu kada su Nijemci po prvi puta zaustavljeni, završila je prije 73 godine nakon 160 dana vrlo teških bitaka. Povlačenje Nijemaca nakon te bitke povjesničari često smatraju najvećom sovjetskom pobjedom u Drugome svjetskom ratu.

“Ovo je čisti pakao!”

Tako su vojnici i časnici njemačke kopnene vojske opisivali situaciju u Staljingradu nakon što ih je okružila Crvena armija. U okruženju se nalazilo preko 160 različitih jedinica i 22 divizije njemačke 6. armije uz dijelove 4. tenkovske armije. Bilo je oko 330 000 vojnika.

Nakon njemačkog poraza u bitki za Staljingrad, Sovjeti su zauzeli veliko poštansko središte te su tamo pronašli na tisuće zapisa i dnevnika njemačkih vojnika. Većina je rukopisa bila od studenog i prosinca 1942. godine do prvih tjedana 1943. godine.

Pisma je objavila nakladnička kuća Narodnog odbora za obranu SSSR-a 1944. godine. Naslov knjige bio je “Poraz Nijemaca u Staljingradu. Ispovijest neprijatelja.”

Knjiga nije bila toliko kvalitetna jer je korišten jeftini papir za tiskanje, vjerojatno se nije trebala zadržati duže vrijeme. Nijemci su pisali svoje dnevnike i zapise usred bitke za Staljingrad. Htjeli su prikazati svoju ljubav prema voljenima u domovini, ali su im htjeli i javiti o svojoj situaciji u Staljingradu te kako vide Crvenu armiju.

U pismima su direktne ispovijesti iz bitke za Staljingrad, najviše s prvih linija, iz bunkera i rovova.

Dio pisma vojnika Waltera Oppermana, br. 44111, 18. studeni 1942. godine

“Staljingrad je pakao na zemlji – Verdun, prekrasni Verdun s novim oružjem. Napadamo svaki dan. Ako bi ujutro napredovali 20 metara, navečer bi nas Rusi odbacili nazad na početne položaje…”

Dio pisma vojnika Heinricha Malchusa, br. 17189, 13. studeni 1942., koje je upućeno vojniku Karlu Weitzelu

“Kada smo stigli u Staljingrad, bilo nas je 140. Dana 1. rujna nakon dva tjedna žestokih borbi, ostalo nas je 16 u postrojbi. Svi su ostali ranjeni ili ubijeni. Nemamo niti jednog časnika te je dočasnik preuzeo zapovijedanje divizijom. Oko tisuću ranjenika dnevno vrati se s prvih linija u Staljingradu prema pozadini…”

Dio pisma razvodnika Josipa Tzimacha, br. 27800, 20. 11. 1942. prema svojim roditeljima

“Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikada nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan…”

Dio dnevnika narednika vojne policije Helmuta Megenburga

19.11. – “Ako izgubimo ovaj rat, osvetit će nam se za sve što smo napravili. Poubijali smo na tisuće Rusa i Židova, žena i djece, oko Kijeva i Harkova. Ovo je nevjerojatno. Ali baš zbog tog razloga moramo ustrajati i pobjediti u ovome ratu…”

6. 12. – “Vrijeme je sve gore i gore. Odjeća nam se smrzava na tijelima. Nismo jeli niti spavali tri dana. Fritz mi je pričao o glasinama među vojnicima. Vojnici će se radije predati Crvenoj armiji…”

Dio pisma vojnika Otta Zechtiga iz 1. satnije, 1. bojne 227. pješačke brigade, 100. lake pješačke divizije, br. 10521, 29. 12. 1942. prema Hetti Kaminskayi

“Jučer smo dobili votku. Razrezali smo psa te ga pojeli, a votka je zbog tog razloga itekako dobro došla… Hetti, već smo razrezali četiri psa, moji suborci teško jedu svoj dio “obroka”, a ja sam nekoliko dana prije upucao svraku te je skuhao…”

Dijelovi dnevnika časnika F. P. 8. pješačke postrojbe 212. brigade

5. siječnja – “Naša divizija ima groblje blizu Staljingrada gdje je pokopano preko 1 000 vojnika. To je grozno. Ljudi koji su poslani iz pozadine prema prvim linijama kao da su osuđeni na smrt…”

15. siječnja – “Više nema izlaza iz ovog vražjeg kotla nit’ će ga ikada biti. S vremena na vrijeme mine eksplodiraju oko nas…”

Dio pisma Arna Bitza iz 87. topničke postrojbe prema 113. pješačkoj diviziji, 28329. D, 29.12. 1942., upućeno zaručnici

“… Kako smo mogli prekrasno živjeti da nije bilo ovog vražjeg rata! Sada moramo lutati po ovoj groznoj Rusiji, a zašto? Kada razmislim o ovome, spreman sam urlati od bijesa i užasa…”

Dio svjedočanstva zarobljenog bojnika Kurta Mandelhelma, zapovjednika 2. bojne 518. pješačke brigade, 295. pješačke divizije te njegovog zamjenika, poručnika Karla Gottschaldta, 15. 1. 1943.

15. 1. – “… U samo zadnja dva dana, naša je bojna izgubila 60 ljudi, što ranjenih što promrzlih. Oko 30 ljudi je pobjeglo, a streljiva imamo još par sati. Vojnici nisu ništa jeli čak tri dana, a većini su noge smrznute. Pitamo se, što ćemo napraviti? Ujutro 19. siječnja pročitali smo pamflet u kojem je bio ultimatum. Odlučili smo se predati kako bi spasili goli život…”

Dio svjedočanstva zarobljenog vojnika Josipa Schwarza iz 10. satnije 131. pješačke brigade, 44. pješačke divizije, 2. 1. 1943.

“Pročitao sam ultimatum. Bio sam bijesan prema generalima. Očito su nas odlučili pokopati u ovom vražjem mjestu za sva vremena. Neka se generali i časnici bore sami. Muka mi je od ovoga, ja sam svoje napravio…”

Dio svjedočanstva general-poručnika Aleksandra Von Daniela, zapovjednika njemačke 376. pješačke divizije

“Operacija u kojoj se okružuje i ‘čisti’ njemačka 6. armija je strateško remek-dijelo. Poraz njemačke vojske u Staljingradu imat će veliki utjecaj na nastavak rata. Gubitak 6. armije, streljiva i materijala bit će veliki udarac za njemačku vojsku…”

Navedeni dijelovi pisama objavljeni su na portalu File.rf na ruskom jeziku.

Izvor: WHO, file.rf