Velikom snagom i vještinom slikao je Andrić žarke i živopisne likove. Uzbudljivo, fantastično ime „Prokleta avlija“ momentalno nas podsjeća na ono orijentalno i tajanstveno. Dok čitamo Andrićeve priče ulazimo u misteriozni svijet Istoka, svijet magičnog što nas vuče dublje da saznamo sve tajne i istine.
Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo.
Crni čovjek/ uporno u mene gleda,/ Na oči mu plava/ bljuvotina pala —/sigurno želi mi reći/ da sam lopuža blijeda/ koja je drsko i bestidno/ nekoga opljačkala.
Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.
Pojam „svest“ uključuje celo područje čovekove mentalne pažnje od besvesnosti po potpuno racionalno saopštive svesnosti. Unutrašnji ritam čovekovih misli opire se jezičkoj ekspresiji i postoji nezavisno od izgovorene reči, pa se zato i ne može prikazati konvencionalnim jezičkim kalupima.
U Dizdarevićevom književnom djelu ima elemenata mitskog i narodnog. Nije slučajno što je Dizdarević u svoje pripovijetke dosta često unosio elemente narodnog stvaralaštva, jer je naš čovjek u razmišljanjima uzimao ono što mu je blisko, a narodna književnost i legenda bile su mu dio svakodnevnice. I još nešto je isto toliko važno u tome svjesnom približavanju narodnom usmenom kazivanju a to je utješna riječ koja je stalna u toj vrsti književnosti.
Jedan od najvećih umova čovječanstva, onaj od kog je učio veliki Gandi smatrao je da nasilje nije put do oslobođenja. Za njega su ljubav i težnja ka jedinstvu ljudskih duša bile jedini izlaz. Smatrao je da je pogrešno što su ljudi hiljadama godina išli putem nasilja u kojem su vidjeli opstanak.