Foto: profimedia
Mađarsko-britanski pisac David Szalay osvojio je Bookerovu nagradu 2025. godine za svoj roman “Flesh”. Šesto djelo fikcije ovog pisca prati život Istvána, od njegove mladosti do srednjih godina. Članovi žirija za dodjelu nagrade su izjavili da “nikada nisu čitali ništa slično”, kazao je predsjednik panela Roddy Doyle, dobitnik nagrade 1993. godine. “To je, na mnogo načina, mračna knjiga, ali je užitak čitati je”-naglasio je.
“Flesh” počinje šokantnim događajem koji se dešava dok tinejdžer István živi u stambenom kompleksu sa svojom majkom u Mađarskoj. Szalay zatim prati protagonistu kroz vrijeme provedeno u vojsci, prije nego što se preseli u London, gdje...
Trebinjsku trilogiju Namika Kabila možemo čitati kao povratak osnovama i pitanjima kako nas iskustva oblikuju, gdje pripadamo i šta ostaje kad odemo. Mentalitet, zavičaj i egzil pojavljuju se kao stalne koordinate, a kuća kao test naših odluka.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Tim temama posvećeni su i neki od autorovih radovima u drugim medijima, poput dokumentarca „Otići, ostati“.
U Hrvatskoj su „Amarcord“ i „Isijavanje“ objavljene u izdanju Hena com, a „Beskućnik“ u Frakturi. Akademska knjiga u Srbiji objavila kompletnu trilogiju. Ova djela nemaju svog bosanskohercegovačkog izdavača, ali to je neka druga tema.
Autorstvo Namika Kabila i odnos prema sjećanju iznimno je važan doprinos književnosti...
Foto: Lava Lab
U svetu fantastike, retki su autori koji uspevaju da istovremeno nasmeju čitaoca do suza i podstaknu ga da preispita sopstvene stavove o društvu, religiji, smrti i ljudskoj prirodi. Ser Teri Pračet (Terry Pratchett), britanski pisac i tvorac legendarnog serijala Discworld, upravo je jedan od takvih. Njegove knjige se ne čitaju samo zbog maštovitih svetova i urnebesnih likova – one se proživljavaju. U njima se nalazi mudrost filozofa, britkost satiričara i toplina pripovedača koji vas nikada ne potcenjuje, već vas poziva da mislite, ali uz osmeh.
Mali svet velikih istina: Pratčet između šale i filozofije
Teri Pračet je majstor u...
Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato.
Foto: Sanja Sabadaš
Ovo pismo započinjem bez adresiranja i apostrofiranja. Kako uopšte da te oslovim, dragi ili poštovani, ili se to podrazumijeva? I da li uopšte imam pravo da ti se obraćam na takav način, sa tom vrstom prisnosti i poštovanja, kojom si nas zadužio?
Da li je pošta kojom ti prilazimo dostojna tvoga djela ili je pak tvoja ostavština suviše velika za ono što možemo da ti pružimo. Kada bi danas došao među nas, da li bi osjetio ponos ili sramotu? Da li bi tvoja nedosanjana sloboda djelovala isto tako daleko kao i onda kada si ti živio, jer svako...
Ira Levin: „Rosemaryna beba“ (s engleskoga prevela Martina Pranić), Vorto Palabra, 2025.
Kao što zna svaki ljubitelj horora: da bi funkcionirao, užas mora biti dovoljno stvaran. Kultni roman Ire Levina tako možda i nema toliko veze s đavoljom bebom ili sotonskim ritualima i kultovima, koliko s onim što se događa kada dopustimo da nas se izmanipulira
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Ako u manipulaciju uđemo dovoljno duboko i ako se u gaslightingu izgubimo toliko da više ne znamo gdje smo ni zašto, moguće je da će u nama nastati abominacija od koje se nećemo znati, moći ili – kao što je slučaj s...
Ivan Domančić
Ivan Domančić (1988.) iz Staroga Grada na otoku Hvaru je objavljivani autor poezije i proze. Neke njegove poeme i kratke priče su objavljene u knjigama, časopisima i na portalima za književnost i kulturu, među kojima su Kritična Masa, Ars, Riječi, Matica Hrvatska, Metafora, Kvaka, Arteist, Sapphoart i drugi. Laureat je književnog festivala Faropis 2017. godine na Hvaru. U glazbenim krugovima djeluje kao kantautor i izvođač poznat pod pseudonimom Dante Drama. Ove pjesame su iz autorove nove, još neobjavljene zbirke poezije "Samo psi znaju voljeti". Živi i stvara na rodnom otoku.
OSTATI NA TVOJIM USNAMA
Ponekad je dovoljno
samo par minuta
biti nađen
u...
Selvedin Avdić
Ogledalo
Fernando Pessoa piše u „Knjizi nemira“ kako nema ništa zlokobnije od toga da čovjek vidi svoje lice i da mu je zbog toga priroda onemogućila da vidi svoje oči. Prije izuma ogledala ljudi su se samo u odrazu na vodi mogli vidjeti, a da bi to učinili morali su se pognuti i „počiniti sramotu gledajući svoje lice“. Pessoa zbog toga zaključuje da je izumitelj ogledala otrovao čovjekovo srce.
U kući imamo najmanje šest ogledala različitih veličina i namjena – zidnih, stonih, džepnih, skrivenih ... U ogledalu o kojem pišem najmanje se ogledamo. Žena ga je dobila na poklon od...
