Ako je išta stvar samoće, onda je to pisanje poezije. Možeš biti okružen ljudima ali moraš iznutra biti sam. Takva samoća je dostojanstvena i pomalo otmjena.
Po koji put se u životu vraćam na tačku iz ostavštine starog Rima: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari. U saobraćaju s ljudima i sa dogadjajima čovek govori; u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali je ćutanje zagonetnije.
U posljednjih dvadesetak godina u romanesknom stvaralaštvu primjetan je zaokret ka eksperimentalnijim formama koje ponajprije uključuju miješanje fikcije s historijskim izvorima.
Što čitati, a ne koliko čitati, osnovna je potka koja se provlači kroz ovo djelo ... Dakako, objašnjava Miller, to nipošto ne znači da su oni koji ne čitaju, i oni nepismeni, manje inteligentni među nama. I ne znači da treba čitati pod svaku cijenu, naprotiv.
Bio je na čelu ekspanzije američke industrije čelika i željeznica u kasnom 19. stoljeću, bio je jedan od najvećih filantropa svog doba, borac za svjetski mir, nauku, obrazovanje – i bio je čovjek koji je odgovoran za izgradnju 2.509 javnih biblioteka / knjižnica!
... Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju.
Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija".
