Džejn Ostin (1775-1817), kćerka parohijskog sveštenika iz Stiventona, za svoj rodni grad ostala je vezana čitavog života, nikada ne stavši na ludi kamen. Postala je poznata i voljena engleska književnica, a počela je da piše od rane mladosti kako bi zabavila svoju porodicu, čiji su članovi uživali da čitaju naglas jedni drugima.
Laž i lažovi. U mlađim godinama, pa još i kao ljudi u „punoj snazi“, mi smo vrlo strogi prema laži i onima koji se njom služe. Šibamo je svojom ironijom, progonimo je i kad nikakva razloga nemamo za to, onako, „istine radi“. A naročito ne razlikujemo laž jednu od druge, po njihovoj prirodi, poreklu, i ciljevima.
Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.
