Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, a 1969. godine dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Djela koja je stvarao, stvarao je u doba filozofskog egzistencijalizma i književnog postmodernizma, a najvažnija karakteristika koja označava njegovo dramsko stvaralaštvo jest teatar apsurda.
Šesnaesti vek označio je period uzdizanja španske države. Ona je uspela da dobije epitet najmoćnije države sveta. Uz uspostavljeno jedinstvo na poluostrvu, sa čitavim novim kontinentom koji je trebalo istražiti, izgrađen je identitet moćne monarhije i zemlja počinje da cveta.
Premda je po svojoj popularnosti u širim krugovima pomalo zapostavljen u odnosu na suvremenika i sunarodnjaka Milana Kunderu, opus Bohumila Hrabala itekako je važan dio češke, ali i europske proze.
Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, Bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... – tako je Pero govorio mlađem bratu