Kada piše roman, pisac bi trebalo da stvara žive ljude; ljude, ne likove. Likovi su karikature. Ako pisac može da ljude učini živima, možda neće imati velike likove u svojoj knjizi, ali je moguće da će njegova knjiga biti celovita, entitet; roman.
Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce.
Htio bih napisati sve što vidim, ali ne tako kako vidim, nego u potpunosti. Ne bih bio sposoban točno ispričati ni najsjajniji stvarni događaj i njega bih trebao uresiti.
Haribde, Scile i ti, Kiklope ćoravi, Vikend pirati ringlica zlatnih, Kompas je knjiga, vrijeme zaboravi. Kakva je dreka? S puta, brukvom ko sabljom noseve režem Snove i vjetar u jarbole prežem Strpljena priča, putovanje što čeka Bljesak sunca i kitova jeka Navigare, za malo para, Biće tu čuda dok stasa,
Što više analiziramo ljude, to nam se razlozi za analizu čine sve manjim. Pre ili kasnije čovek dolazi do one užasne univerzalnosti kojoj je ime ljudska priroda.
Ima u životu trenutaka koji se nikada ne mogu zaboraviti. Ima i onih koji se kao sićušne igle zabadaju u meso i živce čovjeka, koji se u sjećanje zariju toliko oštro i duboko da ih iz nas vrijeme nikad ne može izbrisati.
