…i molim te, nasmij se ponekad..
Ona
Ti bi trebala češće da se smiješ, i da odvezuješ kosu. Ispravi ramena, stavi ruž, i molim te, nasmij se ponekad. Koja je stvarnija, osoba iza ili ispred ogledala? Koja od te dvije je starija? Jedna nasmijana, jedna ravnodušna. Nasmijana a neživa, ravnodušna a živa.
Mirror, mirror on the wall, who’s the fairest of them all?
Trebala bi se ženstvenije oblačiti i štiklu nositi. Istakni ženstvenost, i molim te, nasmij se ponekad. Koja je primamljivija ljudima, žena ispred izloga, ili odraz u izlogu? Koja masi više pripada? Jedna koketira, jedna pogled skriva. Koketira, a nedodirljiva, glavu spušta, a guraju je ramenima.
Ona sama hoda kroz grad, misli sve sto misli da zna.
Izbjegava sve gdje bi mogla da se ugleda. Velika, mala ogledala, stakla, šajbe, kamere, fotoaparate. Ko još ima vremena da se sa sobom suočava? Da nosi štiklu, a stoji deset sati na nogama. Da istakne ženstvenost u sintetičkoj uniformi neoblikovanog kroja. Da nosi ruž i raspusti kosu iz mreže gdje sve na paru i brzu hranu smrdi. Da ispravi ramena dok se svaki minut naginje kroz šalter, i da se smije dok jedno te isto ponavlja “dobar dan, izvolite”.
Jelena Jevđenić