Dobri dani su nužno potrebni Balkanu, svim njegovim ideologijama, očevima, majkama i školama.
Piše: Hana Vranac
(Marko Dinić, Dobri dani, preveo Dragoslav Dedović, Buybook, Sarajevo, 2020.)
Da je zaborav fenomen neodvojiv od čovjeka svjedoči etimologija arapske riječi insan – onaj koji zaboravlja. Svete knjige tumače da je zaborav čovjeku i dar i prokletstvo od boga. U Dobrim danima, romanu prvijencu Marka Dinića, nema metafizike. Bog se iz apstrakcije transformiše u otjelovljene figure oca i predsjednika (oca nacije), a otadžbina, ironično sa ponovnom aktualizacijom crkve, postaje carstvo nebesko. Narator, ujedno i glavni lik, vozeći se gastarbajter-ekspresom (autobusom koji putnike iz Austrije prevozi za Srbiju) doživljava flash-backove na dobre dane mladosti, prije odlaska u dijasporu. S tim što za razliku od Milene Marković, koja također piše o mladosti generacije odrasle u (post)ratnoj atmosferi devedesetih godina i bombardovanju Beograda, a koja svoje dobre dane karakteriše kao one u kojima u to vreme pretila su samo kola sa ugašenim farovima, kod Dinića se fluidnost sjećanja očituje u obojenošću adolescentskom mizantropijom i osjećajem nepripadanja otadžbini. Iz poglavlja u poglavlje, narator fabularnu osu lomi anahronijama, pomoću afektivnog sjećanja, s tim što to afektivno ovdje nije sinestezijski podražaj kao što je slučaj s Proustovim madeleineom, ovdje je povod svaka sličnost ličnosti iz autobusa sa ličnostima iz junakove domovine, koju najmanje može zvati domovinom. Skačući iz jednog vremena u drugo, efektno je ostvarena igra temporalnih osa koje se međusobno preispitujući, dovode historiju u novi kontekst i time je detroniziraju.
Ti muškarci su se spremali da za skoro petnaestosatne vožnje pretvore autobus u biotop pun kurioziteta i svinjarija, koje su se ovde svakako podrazumevale. Guckali su neprestano iz rakijskih flaša koje su poneli sa sobom, ili su pili piva, koje vozači prodaju na crno za evro i trideset. Sati puni mučne, turbofolkerske dernjave dopunjavale su posao pijančenja u prvim redovima. (…) Posle izvesnog broja sati provedenih u vožnji raspakovale bi se užine, s vozačima se takmičilo u količini popušenih cigareta i pričalo bi se o predstojećoj gradnji kuće u zavičaju
Gastarbajter-ekspres podsjeća na autobus iz filma Ko to tamo peva, i svojom alegoričnošću naslanja se na liniju djela koja tretiraju malograđanštinu balkanskog društva, a upravo aktualizirajući film nacionalnog kanona, i koristeći Štulićeve i tekstove Ekatarine Velike kao intertekstove, osim intimnog sjećanja, Dinić tretira i kulturalno, preispitujući oba. Sjedeći u gastarbajter-eskspresu koji postaje predmet i čitaočeve i naratorove fokalizacije, razapinje se, kako između dvije temporalne ose, tako i između dvaju prostornih svjetova. S jedne strane je prostor sjećanja, s druge prostor očekivanja građen sistemom koji održavaju stereotipno prekomjerno testosteronski gastarbajteri i njihove stereotipno submisivne supruge, a svi su reference na prošlost, zbog kojih junak ne može računati na zaborav. A ako je sjećanje bogohuljenje, jer je zaborav čovjeku dar od boga, kome Dinićev narator bogohuli? Sa bog-otac, imperativ prelazi na otadžbinu, oca nacije, biološkog oca i ostale „očinske“ figure u romanu, kao što je profesor historije, koji indoktrinacijom patriotizma ostvaruje vezu sa ostalim očevima koje povezuje ista karakteristika – nacionalizam. Bogohuli, jer njegovo fluidno sjećanje nije samo sebi svrha, ono prevrednuje prošlost i potencijalnu sadašnjost, prevrednujući sistem dogmi jednog društva, koje je i sam nekad, kako eksplicitno kaže, volio.
Balkanski autoritarizam
Naratorov dijalog sa komšijom iz autobusa u prvom poglavlju podsjeća na razgovor Miškina i Rogožina u vozu u Idiotu, koji je karnevalski – svaka hijerarhija se brzo ruši, privatni život postaje javno. U gastarbajter-ekspresu primjećujemo scene koje sugerišu karnevalsku atmosferu, ali od nje nalazimo samo opijanje, prejedanje i pjesmu, dok svaki putnik u autobusu zna svoje mjesto u hijerarhiji te zajednice. Zoran sa izmoždenim telom u masi nabubrelih stomaka, čije su vrijednosti vulgarnost i poznavanje vozača, predvodnik je mase u autobusu, a što govori o tome da i u alegoriji ne postoje validni kriteriji za odabir vođe, već samo potreba zajednice za hijerarhijom. A u slučaju društva iz kojeg junak potječe, potreba za idoliziranjem vladara je navika od kraljevine, preko Tita, Miloševića, Vučića, sve do Zorana iz mikrosvijeta autobusa. Na koncu saznajemo da je ta potreba za hijerarhijom i učvrstila figuru stereotipnog oca adolescenata devedesetih, odnosno – nije rođen krvoločan.
Naratorov dolazak u Beograd atmosferom podsjeća na opustošen trg nakon karnevala. Ritam smjene temporalnih osa staje, stvara se prividni osjećaj zaustavljanja vremena koji kao da sugeriše smirenje, iako je po povratku sve šokantno. Prisutan je kontrast između te prividne vremenske stanke i, s druge strane, naglašenosti vremenske distance između odlaska za Beč i povratka iz njega. Likovi iz sjećanja su entropijom transformisani u svoje antipode, grad je urbanistički promijenjen, povratak naratora ne šokira nikoga. On postaje zaboravljeni lik, a kao svaki čiji je identitet uslovljen okolinom, ostaje bezimen, sa izgubljenim identitetom i izgubljenim domom. Time je detroniziran i sam junak, i počinje se čuti eho karnevalskog smijeha, koji se stvarao kroz pripovjedačeve iskaze. Stilom slikovito karikaturalnim, kontrastiranjem i hiperbolizacijom – od nabreklih tijela do svinjolikih faca, također bogohuli, i shodno tome čitavim romanom odjekuje groteskni smijeh koji ruši svaku hijerarhiju i na taj način detronizira i autoritarizam.
Između milenijalske mizantropije i stereotipa
Roman je prvenstveno objavljen u Beču, na njemačkom jeziku. I takvog, možemo ga čitati kao migrantsku književnost, koja je po svojoj prirodi angažovana u borbi protiv stereotipa, a što s ovim romanom koji predodžbu o migrantu kao necivilizovanom potvrđuje, nije slučaj. Ovdje, paradoksalno, migrant koji se odnosi prema samom sebi i svojoj tradiciji čini to iz pozicije stvaraoca stereotipa, i na kulturu iz koje dolazi, gleda kroz vizuru zapadnjačkih stavova, a koji i jesu opravdani svjedočenjima onih iznutra koji odlaze vani, i slikom gastarbajterske dijaspore koja svoju naciju, tradiciju i ideologiju ponosno nosi gradovima Evrope. Austrijskoj publici, ova autobiografska fikcija je svjedočenje iznutra, dokaz, i priznanje. I dok nekad kolonizirani divljaci po svijetu šire pozitivne glasine o sebi, Dinić Balkanu ne viri kroz prste.
S druge strane, taj ponekad nadmeni zapadnjački stav naratora možemo čitati kao gnjev generacije milenijalaca, koja ne pripada niti starom sistemu u kojem je odrastala, niti dobu koje se dešava sada, koja je na razmeđi obećanog mirnodopskog i ekonomskog blagostanja, i s druge strane nacionalizma i neuređenog političkog i ekonomskog sistema, prema generaciji koja im je obećavala prvo, a ostavila drugo. Milenijalska mizantropija rodila se u odnosu među likovima koji održavaju patrijarhat, nacionalizam i nacionalističke režime, ali kontrastnim smjenama temporalnih osa i ona biva prevrednovana, zajedno sa dogmama i negativnim nasljeđem društva, a generacija očeva i dobri dani koje su im ostavili i obećavali, detronizirana. Onda je ovaj roman subverzivan i prema patrijarhatu, i prema nacionalizmu i komunističkom i Miloševićevom režimu, i prema Vučiću koji zamjenjuje ono što je ostalo od oba – biološki otac, bespomoćni starac. U tom smislu, Dobri dani su nužno potrebni Balkanu, svim njegovim ideologijama, očevima, majkama i školama.
(Tekst je napisan u okviru Bookstanove radionice, koju je ove godine vodila Katarina Luketić)