Naći ćeš više u šumama negoli u knjigama. Drveće i kamenje naučit će te stvarima
koje ti nijedan čovjek neće reći.
Bernard iz Clairvauxa
Priroda je najbolja čovjekova učiteljica, ona postoji i razvija se prema urođenim zakonima i principima, pri čemu ispunjava i slijedi kozmičke arhetipove.
Jedna od manifestacija božanskih snaga je i drveće, duboko štovano u svim kulturama i svim vremenima. Život drveća oduvijek je bio usko povezan sa životom čovjeka. Drveće je predstavljalo manifestaciju svetoga, hijerofaniju, izraz kozmičkih stvaralačkih snaga i jedinstva univerzalnog života.
Na početku povijesnog vremena, Europa je bila prekrivena prašumama u kojima su se rijetke čistine činile poput otoka u zelenom moru. Život ljudi toga vremena bio je najuže povezan sa šumom i drvećem. Drvo je hranilo vatru: sve donedavno drvo i lignit bili su jedina goriva. Drvo je idealna sirovina, laka za obradu i upotrebljiva u različite svrhe. U drveću su živjele pčele koje su davale vosak i med; davalo je i živežne namirnice, ne samo voće, već prije svega šišarice koje su se mljele u brašno i pekle kao kruh. Koristila se i smola prerađena u ljepilo, katran, mirisi poput tamjana te začini.
Čovjek je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem te je vjerovao da njemu zahvaljuje svoj opstanak. U njemu je, štoviše, vidio i podrijetlo svijeta. Kroz drveće su se izražavali univerzalni kozmički principi, utjelovljivalo je snagu života, predstavljalo je aspekte božanskoga, svetoga. Nikada nije bilo štovano samo kao drveće, već uvijek zbog onoga što se kroz njega iskazivalo te što je to podrazumijevalo i značilo.
Simbolika stabla
U mnogim mitologijama stablo (ili drvo) je simbol središta svijeta te veze između neba i zemlje jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo.
Kozmičko stablo
Kozmičko je stablo vrlo često, takozvano obrnuto stablo ili arbor inversus, a predstavlja stvaranje kao pokret koji dolazi odozgo. Duhovno korijenje toga stabla leži na nebu, u božanskom svijetu, a njegova se krošnja širi nad svijetom. Povezuje tri razine kozmosa: nebo – svijet bogova, zemlju – svijet ljudi te podzemni svijet – svijet mrtvih.
Kozmičko stablo stoji u središtu svijeta; ono je središnji stup, axis mundi, koji podupire svijet i nalazi se na svetome mjestu. Antičkom čovjeku sveta mjesta predstavljala su mikrokozmos: krajolik od kamena, vode i drveća. Kamen ukazuje na trajnost, nerazorivost i statičnost. Svojim periodičkim obnavljanjem stablo predstavlja svetu moć živoga, a voda i izvor predstavljaju tajne snage iz unutrašnjosti zemlje, klijanje i očišćenje. Ovaj mikrokozmički krajolik s vremenom se reducirao na jedan jedini bitni element: stablo ili sveti stup koji simbolizira kozmos.
Sumersko drvo života
Drvo života
Drvo je manifestacija života, kroz njega se objavljuje univerzalni, vitalni princip. Neke vrste drveća dosežu starost od više tisuća godina te stoga za čovjeka drvo utjelovljuje vječni život. Drvo soma u Vedama ili haoma u Avesti prikazuju se ponekad i kao izvor ili sveti napitak besmrtnosti.
Za plodove Drveta besmrtnosti uvijek se teško izboriti. Ono se nalazi nakraj svijeta ili na nebu – kao kinesko stablo breskve, P’an mou, čiji plodovi daju besmrtnost – ili na nekom drugom nepristupačnom mjestu, a čuvaju ih čudovišta, kao na primjer jabuke Hesperida ili Drvo života u raju. Simbolika je jasna: čovjek ili heroj mora pronaći put, a pobjeda nad čudovištem ima inicijatsko značenje. Takve ili slične postavke nalazimo u mnogim predajama.
Drvo spoznaje
Drvo života i Drvo spoznaje u uskoj su vezi. Mudrost i spoznaja postižu se isto tako teško kao i besmrtnost. Čovjek mora podnijeti velike žrtve i izboriti velike pobjede. Mora stupiti u izravnu vezu sa Stablom svijeta koje kao axis mundi omogućuje uspon do duhovnog svijeta i mistično viđenje. Stablo služi kao kanal spoznaje, osovina je intuicije i izvor inspiracije.
Drveće u predajama
Egipat
Od najstarijih vremena u Egiptu drveće je predmet štovanja, možda i stoga što je bilo toliko rijetko.
Na istočnom nebu je visoka sikomora, kozmičko stablo, na kojem sjede bogovi. Na zapadu stanuje božanska krava Hathor, Gospodarica sikomore, koja je stvorila svijet i sve što je u njemu. Puna sućuti silazi s krošnje i pozdravlja netom umrle. Daje im hranu i piće, čime im osigurava život poslije smrti. Duše preminulih u obliku ptica sjede na granama sikomore. Posredstvom tog svetog stabla duše su se vraćale u krilo božanskog svijeta vječnih bića koji su napustile samo tijekom jednog ljudskog života.
U egipatskim prikazima vrlo se često nailazi na motiv Drveta života iz kojega izlaze božanske ruke krcate darovima te iz posude izlijevaju vodu života.
Sikomora, egipatsko stablo svijeta i života, raste iz “voda dubine”. Iz njene krošnje božica pruža ljudima hranu i piće besmrtnosti darujući ih tako vječnom životnom snagom
Grčka
U prahelenskom egejskom svijetu uz kult drveća vezana je božica majka Rea. Stablo je neiscrpan izvor plodnosti, zbog čega je Rea prikazivana pokraj neke simbolične biljke ili pod Drvetom života. Velika je božica personifikacija nepresušnog izvora stvaranja, dok stablo predstavlja Svemir u neprekidnoj regeneraciji. Stablo je, kao što smo ranije vidjeli, uvijek simbol središta svijeta, vječnog života ili mudrosti. Prema tome, simbolička povezanost božice i stabla ukazuje nam da život, plodnost, rast i besmrtnost imaju podrijetlo u univerzalnom vitalnom principu. Jedan aspekt Velike Majke je i mudra žena, iz čega je vidljiva povezanost s Drvetom spoznaje.
U klasičnoj mitologiji pojedini se bogovi povezuju s određenim drvećem. Veza između određenog drveta i karakteristika pripadajućeg božanstva uvijek je smislena. Neki od primjera tih veza su: Zeus – hrast; Posejdon – jasen; Apolon – lovor; Had – mirta, topola; Hera – kruška, vrba; Atena – maslina.
Hrast
U Epiru, na sjeveroistoku Grčke, nalazilo se najstarije grčko proročište – sveta hrastova šuma u Dodoni. Proročište su vodile tri svećenice, Plejade ili Peristere, što znači “golubice”. Prema Platonu, svećenice su proricale u ekstazi tumačeći šuštanje lišća. Proročištu u Dodoni Grci su pripisivali vrlo veliku starost; smatrali su da potječe još od Pelazga. Prema mitovima to je proročište proreklo Heraklu svršetak njegovih djela i smrt.
Kult hrasta i mitologije vezane uz hrast bile su u pretkršćansko doba rasprostranjene diljem Europe. U arhaična vremena smatralo se da je čovjek rođen iz hrasta; tako su Arkadijci tvrdili da su, prije nego što su postali ljudi, bili hrastovi. Kod Germana nalazimo sličnu predaju: tamo su prvi ljudi načinjeni od dvaju panjeva. Predodžba po kojoj je čovjek nastao iz drveta pripada indoeuropskom naslijeđu. To je možda povezano s činjenicom da se trenjem dvaju komada drva može proizvesti vatra. Tako je bio rođen Agni, indijski bog vatre, a čovjek u sebi nosi božansku iskru, vatru koju je Prometej donio s Olimpa…
Maslina
Za Grke nije bilo korisnijeg ploda od masline, zbog čega je i simbolički imala važnu ulogu. Bila je posvećena Ateni koja je prvu maslinu posadila na Akropoli. I Židovima je maslina sveto stablo, smatrali su je najvrednijim Jahvinim darom. Od njih su štovanje masline preuzeli Arapi te je u islamu ona Stablo svijeta, njegovo središte i potporni stup.
Rim
Hrast
Hrast je bio štovan i u Italiji. Postoje brojne predaje o svetim hrastovima. Sedam brežuljaka bilo je, navodno, pokriveno hrastovim šumama posvećenim Jupiteru. Vječna vatra, koju su održavale vestalke, smjela se ložiti samo hrastovim drvom, a vijenac od hrastova lišća darivao se u znak pobjede.
Ovidijeve Metamorfoze zbirka su brojnih predaja, a nekoliko njih govori o magičnoj pretvorbi nimfi u drveće. Nimfu Dafnu progonio je Apolon zbog neuzvraćene ljubavi. Spas je pronašla tako što ju je njen otac, riječni bog Penej, pretvorio u stablo lovora. Leuku je progonio Had i bila je pretvorena u srebrnu topolu. Okeanidu Filiru, koja je Kronosu rodila kentaura Hirona, bogovi su na njenu molbu pretvorili u lipu. Kariju, koja je umrla od žalosti za sestrom, Dioniz je pretvorio u stablo oraha. Siromašni Filemon i njegova žena Baukida ponudili su Zeusu i Hermesu gostoprimstvo. Za nagradu su nakon smrti pretvoreni u hrast i lipu pred ulazom u hram.
U Ovidijeva su vremena te predaje bile poznate samo kao bajke, ali sigurno su odražavale vrlo stare vjerske sadržaje. Pretpostavljamo da se te pripovijesti temelje na prastarom znanju o duhovima prirode, genijima koji borave u drveću i bilju općenito.
Smokva
I smokva ima važnu ulogu u mitologiji. U Rimu se štovalo više svetih smokvinih stabala. Naročita čast pridavana je jednom smokvinom stablu na Forumu Romanumu koje je, prema mitovima, hranilo utemeljitelje Carstva. Bilo je posvećeno Marsu jer je on s vestalkom Reom Silvijom začeo blizance Romula i Rema.
Kelti
Drveće i biljke imali su za Kelte veliko značenje. Za njih je sve u prirodi imalo dušu i bilo je prožeto snagama i energijama.
Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šume. Prije rimske prevlasti Kelti nisu imali građene hramove. Mnogi su pisci izvještavali o svetištima, ali to se uvijek odnosilo na neko mjesto u šumi ili čistinu. U svojem djelu De bello gallicoCezar izvještava o locus consecratus (“posvećenom mjestu”). To su sveti gajevi za koje se koristi i izraz nemus, “gaj” ili “šuma”. Tipično keltsko svetište bio je, dakle, nemeton, sveta ili nebeska šumska čistina. Nemeton je bilo mjesto dodira božanskog i ljudskog svijeta. Svaki je nemeton i omphalos – središte svijeta.
Yggdrasil iz germanske mitologije Mircea Eliade označava kao kozmičko stablo. Ono je jasen ili hrast koji stoji uspravno i povezuje tri svijeta. Korijenje mu prodire do srca zemlje, do carstva divova, podzemnih bogova i carstva mrtvih. Deblo Yggdrasila prolazi kroz svijet ljudi, Midgard, a njegova krošnja tvori Asgard, nebo bogova.
U njegovom su podnožju tri izvora. Jedan od njih je izvor Mimir koji daje znanje i spoznaju. Na njemu je Odin žrtvovao svoje jedno oko. Odin je devet dana i devet noći visio o grani stabla, uspješno prolazio kušnje i tako postizao najviše znanje. Tom se izvoru uvijek ponovo vraća kako bi održao svoju mudrost. U krošnji Yggdrasila prikazane su brojne životinje: koza, orao, jelen i vjeverica. Uz njegovo korijenje živi zmaj Nidhög koji ga pokušava oboriti.
U središtu druidskih obreda bili su hrastovi na kojima je rasla imela. Berba imele odvijala se šestog dana mjesečevog ciklusa. Druid, keltski svećenik, odsijecao je grane imele zlatnim srpom koji je simbolizirao Sunce i Mjesec: zlato Sunce, a srp Mjesec. Grane su se skupljale u bijelu tkaninu, a druid je nosio bijelu odoru.
Hrast je simbol znanja i moći. Ako na njemu još raste imela, to znači da je u njemu prisutno božanstvo. Imela je bila simbol uvijek svježe snage života. Dok tijekom zimskog razdoblja sve druge biljke izgledaju mrtve, imela donosi svoje bijele plodove simbolizirajući mladenačku snagu vječnog života i besmrtnost.
Kultno drveće druida bili su također i tisa, lješnjak, oskoruša i jabuka.
Stablo jabuke imalo je važnu ulogu. Otok Avalon, zagonetni i mistični otok na zapadu, bio je prema mitu potpuno prekriven stablima jabuka koja daju besmrtnost, znanje i mudrost, kao i jabuke iz vrtova Hesperida u grčkoj mitologiji.
Poznati keltski motiv je takozvana “Bitka drveća” (Cad Goddeu) koji prepoznajemo i u Gospodaru prstenova J. R. R. Tolkiena. Aktualna interpretacija toga mita govori o Gwydionu koji čuva otočne Bretonce od strašnog poraza tako što ih pretvara u drveće i grmlje te u tom obliku pobjeđuju neprijatelja.
Poznato je da su u svim keltskim jezicima za slova alfabeta preuzeti nazivi drveća. Naziv najstarijeg irskog alfabeta, Beith-Luis-Nion, dolazi od imena triju drveća: breze, oskoruše i jasena. Inicijali imena drveća tvore slijed slova tog alfabeta koji se sastoji od pet samoglasnika i trinaest suglasnika. Broj suglasnika jednak je broju lunarnih mjeseci, kalendarskih mjeseci mjerenih prema mjesečevim mijenama u jednoj Sunčevoj godini, tako da je taj alfabet ujedno i sakralni kalendar. Ljetni solsticij pada u mjesec hrasta te se solsticijska vatra uvijek morala ložiti hrastovim drvom.
Molitva drveću
Moja drevna braćo,
Naučite srce moje postojanosti
I kako iz zemlje crpsti snagu
I rasti uspravno u visinu
Gdje lišćem svojim
Ptice dozivate i nebo dodirujete.Branka Kovačević
XXI. stoljeće
Danas, u XXI. stoljeću, šume za čovjeka gube čaroliju. Ono što je započelo kroz pokušaj iskorjenjivanja svih “poganskih običaja”, dovršeno je racionalizmom i pozitivističko-materijalističkim ateizmom.
Čovjek iskorištava prirodu tehnikama koje su razorne za šume: gradi ceste kroz njih, truje vodu i zrak oduzimajući im izvor života te razara ozonski omotač tako da više nisu izložene samo blagotvornim zrakama Sunčevog svjetla.
Ako je tisućljećima postojala duboka, mistična veza između čovjeka i drveća, moramo se zapitati što će biti s čovječanstvom koje je na tako grub način raskinulo tu vezu?
Autor: Gudrun Gutdeutsch