Netko, tko je mudriji od takve filozofirajuće kapljice, mogao bi joj odgovoriti: – Tečeš, jer si kapljica! A ako nećeš da budeš to što jesi, naime kapljica, onda si na najboljem putu da se izvjetriš, bez obzira na to da li si protjecala svjesno ili nesvjesno, razumno ili predmetno kao prava kapljica.
Zapitala me Bela – zašto se čovjek tako grčevito drži života?
Zašto kapljice teku? Ili krv? Zašto kamen pada, a zvijezde kruže? Bezazleno pitanje i djetinjasti odgovori. Kad bi jedna dunavska kapljica postavila sebi to pitanje (djetinjasto) i kad bi počela da se razumno, izolirano, antropomorfno ispituje zašto je kapljica i zašto se tako grčevito drži toga da ostane kapljica usred ogromne dunavske razlivenosti, a ona to zdušno čini i samo je to što jeste, naime kapljica, a sve ostalo bilo bi zastranjenje u načinu njenog kapljičavog razmišljanja. Razmišljajući o sebi, istog trenutka prestala bi da bude kapljica.
Netko, tko je mudriji od takve filozofirajuće kapljice, mogao bi joj odgovoriti: – Tečeš, jer si kapljica! A ako nećeš da budeš to što jesi, naime kapljica, onda si na najboljem putu da se izvjetriš, bez obzira na to da li si protjecala svjesno ili nesvjesno, razumno ili predmetno kao prava kapljica.
A kapljica mogla bi postaviti pitanje Dunavu:
– Kako to da tolike kapljice teku i protječu oko mene kao voda, a ja, postavljajući to pitanje, nisam više ni kapljica, ni Dunav, ni voda, nego sitna misao!
– Ti si misao, ali ti ne možeš biti misao po sebi i za sebe, jer ti si misao vezana o kapljicu, ti razmišljaš o svom kapljičavo zagonetnom stanju na ljudski, dakle na posve krivi način, a to nije logično,
– A kamen koji pada, da li on misli logično?
Uto bi popuhnuo vjetar nad vodom, a kapljica se uzdigla kao mali balon i poletjela visoko nad Dunav, nad Crno more, na oblake. A odmah zatim javila bi se novim, još bezazlenijim pitanjem:
– Kako to da više nisam kapljica, nego oblak?
Sad plivam u polarnom moru nebeske rasvjete i svijetlim kao oblak nad gradovima. Tamno je nebo od vedrine, a ja postajem led, ja postajem kristal, ja ponovo padam, ja sam snijeg,
– A koga ti to pitaš?, čuo se glas u Sferi.
– Ne znam, a vi tko ste?, uznemirila se kapljica.
– Ja sam Sfera, ja postojim samo kao himera jednoga glupana koji ovog trenutka vapije iz mračnoga grotla gdje se valjaju crvene kapljice njegove krvi kao katarakti, a on sve to promatra kroz mjehurastu napravu svojih arterijskih spletova i masne sirutke u mozgu. On to gleda svojim kratkovidnim ljudskim očima, a sve je vodnjikavo i kapljičavo, i ova bijeda od čovjeka nije drugo nego proziran mjehur u kome se puši kao iz gejzira i pulsiraju krvave kapljice. On sve to povezuje svojim sličicama u vodnjikavom oku, a sve se to samo „slikovito pričinjava“, a zbrka je velika. Oko čovjeka gadna čađava ždrijela bljuju vatru i dimi se smrdljiva prnja jedne civilizacije na samrti.
Čuje se iz kuhinje zveket žlica i tanjira, čuju se potkove konjske, mnogo toga kreće se od Volge do Kavkaza, kapljice, vode, klaksoni, guemeni kotači, topovi, vojske.
26. jul 1942. Miroslav Krleža Dnevnik 1933-42
Impulsportal