 odriče svaki stvaralački značaj, pretvarajući značenje umjetničke ljepote u produkt manufakture.){kind=link}
Postoje čitave grupe suvremenih materijalističkih esteta koji umjetničkom stvaranju odriču bilo kakvu samostalnost. Pjesništvo, slikarstvo, pisanje romana ili kazališnih igara istovetno je s kakvim bilo manufakturnim stvaranjem korisnih predmeta, to se, prema tome, umjetničkom pozivu (logično) odriče svaki stvaralački značaj, pretvarajući značenje umjetničke ljepote u produkt manufakture.
Da je umjetničko stvaranje samo jedan (često neznatan) dio društvenog zbivanja, da je umjetnost uslovljena sredstvima produkcije, da je umjetnost samo posljedica mnogobrojnih, raznolikih, međusobno prožetih i uzajamno povezanih razloga, sve je to poznato i o tome nitko ne sumnja. Ne sumnja se, prema tome, ni u to, da ljudska volja kod umjetničkog stvaranja može igrati prilično veliku ulogu, pa kako su određene namjere (to jest tendencije) u izvjesnom smislu zavisne od sposobnosti ljudskoga htijenja, pitanje je, dokle se i do kog stepena može u okviru umjetničkog stvaranja – htjeti?
Postoje čitave grupe suvremenih materijalističkih esteta koji umjetničkom stvaranju odriču bilo kakvu samostalnost. Pjesništvo, slikarstvo, pisanje romana ili kazališnih igara istovetno je s kakvim bilo manufakturnim stvaranjem korisnih predmeta, to se, prema tome, umjetničkom pozivu (logično) odriče svaki stvaralački značaj, pretvarajući značenje umjetničke ljepote u produkt manufakture.
Crtanje plakata, montaža filmova, oprema i povezivanje knjiga, umjetni obrt i kazališne dekoracije, sve te tehnike treba da služe određenoj propagandi i agitaciji, pa kao što književnost nije ništa drugo do jezična suradnja u pokretu gomila (dopisivanje, buđenje svijesti, kroničarstvo), tako ni likovna umjetnost nema druge svrhe, nego da svojom takozvanom „Ljepotom“ uokviruje propagandu i agitaciju. Crkva katolička, Marineti, fašizam Musolinijev isto tako kao i gospodin doktor u tome su sto posto suglasni. Za Marinetija poezija treba da postane sluškinjom političkom kao što je (vjekovima) bila sluškinjom gospodnjom i koja je razlika između pjesama Ledi Vansitart Bouvoter, koja pjeva tendenciozne izborne sonete za engleske konzevativce, ili Marijetijevih kretinizama, koji veličaju ratničku metalizaciju ljudskoga umjetničkostvaralačkog htijenja? Kada suvremeni ruski žanr-slikar V. Kačev slika motiv Zarobljenje kolčakovskog oficira, ta se slika ni po čemu ne razlikuje od poznate kompozicije ruskog žanr-slikara Surikova Boljarka Morozova, premda je Surikov idejni i slikarski reakcionar, a Kačev „hoće“ da slika tendenciozno.
Protiv takvog jeftinog i svakodnevnog simplicizma u tumačenju umjetničkog stvaranja pobunio se, u prvome redu, Gorki, koga su između sedamnaeste i dvadeset i druge lijevi estetski pravovjernici proglasili estetskim odmetnikom, prebjegom i religioznom šeprtljom.
Za Gorkoga je umjetničko stvaranje mitos. Pjesnički stvarati znači, u sveukupnosti stvarnih podataka otkriti osnovni smisao, otjeloviti ga slikovito, upotpunjavati ga dubokim smislom mitske romantike, koje neprocjenjiva korist leži upravo u tome, što mnogo pridonosi buđenju revolucionarnoga odnosa spam stvarnosti, to jest onoga odnosa, koji svijet praktički mijenja.
Buharin se čak pobunio i protiv Zolina naturalizma! „Ne treba više prikazivati Zoline stvarnosti: telle qu'elle est (takvu kakva ona jest); ne treba više stvarati po Zolinoj paroli da: imaginacija nema više svrhe; nego treba sanjati, sanjariti, maštati! “
Babelj: „Riječi treba da budu dobre riječi! Banalne, oficijelne riječi sigurno nas upropaštavaju. Banalnost nije loša i zla odlika značaja, banalnost je zločin! Još gore: banalnost je kontrarevolucija.“
A Jurij Olješa, velika nada suvremene ruske knjige, zaletio se u čist larpurlartizam: „Svaki umjetnik može da napiše samo ono, što je mogao napisati!“
Mnogo ruskih suvremenih slikara slikalo je tendenciozno slikarski motiv „besprizorne“ djece, a Murilovi dječaci bili su daleko od svake tendencije u suvremenom ruskom smislu, pa ipak ta remek-djela, naslikana trista godina ranije, bez programa, programatskije i tendencioznije od najtendencioznijeg suvremenog slikarskog eksperimenta, još i danas stoje kao nenadmašeni dokumenti vremena.
Umjetnički stvarati ne znači samo htjeti, nego i umjeti. Jer slikar, na primjer, koji hoće da slika danas politički tendenciozno, teba prije svega da je kompozitor, i to ne kompozitor jedne jabuke ili jedne krepane ribe ili jedne salvete složene na rubu stola u tri nabora, nego kompozitor gomila, bitaka, konja, konjaništva, juriša, poplava, elemenata, jer se slikovitost suvremenog političkog života izražava masovnim zbivanjem štrajkova, bitaka, opsada i ratova. Jer onaj pjesnik koji je (po unutarnjim sklonostima svoje prirode) ograničio svoj svijet na tri nijanse tihog života na tanjiru, gdje leži jedna šljiva obasjana suncem i još jedna šljiva isto tako obasjana suncem, taj i takav pjesnik može da ushtjedne stvarati tendenciozno ili socijalno po receptu koliko god hoće, no on ne će moći da se izrazi, ne zato, što ne će, nego zato, što ne može! Bitke, konji i junaci, virgilovski zveket oružja, daleki vidici, strojevi i zastave, gomile u beskrajnim množinama zanosa i pokreti masa, svi ti motivi traže danas umjetnike, ali ne takve, koji ne znaju, kako bi se trebali izraziti uza svu najbolju volju, nego takve, koji su se s tom umjetničkom tematikom suvremene stvarnosti toliko saživjeli, da ni problem forme ne će biti nikakvim otvorenim pitanjem. A kao što nijedna visoka umjetnost nije zamišljiva bez visoke materijalne kulture, koja će upravo zbog svog visokog materijalnokulturnog nivoa izgubiti svoj isključivo proleterski značaj. Društvo, koje danas nastaje i koje dolazi, rodit će, na crti svog uspona spram visoke materijalne (pa prema tome i estetske i etičke) kulture, nesumnjivo i visoko kvalificirane umjetnike. Hoće li današnje razvojne (pa prema tome i estetske) tendencije za te umjetnike imati još uvijek istu privlačnu snagu, kakvu imaju za nas, to je pitanje, koje prelazi okvir ove teme.
Izvor: Miroslav Krleža „Eseji II“ , Izabrana djela Miroslava Krleže, Izdavačko preduzeće „Sloboda“ Beograd, 1977.
(AbrašMEDIA)