Kič je njemačka riječ koja se rodila sredinom sentimentalnog devetnaestog stoljeća i kasnije prešla u sve jezike. Česta upotreba je, međutim, izbrisala njen prvobitni značaj – kič je apsolutno negiranje govna, u doslovnom i prenesenom smislu. Kič isključuje iz svog vidokruga sve što je u ljudskoj egzistenciji suštinski neprihvatljivo.
Sukob između onih koji tvrde da je svijet stvorio Bog i onih koji misle da je nastao sam od sebe vodi se oko nečega što prevazilazi naš razum i naše iskustvo. Mnogo je realnije razmimoilaženje onih koji se pitaju o postojanju takvom kakvo je dano čovjeku (bilo kako ili ma od koga) i onih koji se s tim postojanjem bez primjedbe slažu.
Iza svih evropskih vjera, religijskih i političkih, stoji prvo poglavlje Postanka, iz kojeg slijedi da je svijet stvoren kako treba, da je postojanje dobro i da je, prema tome, ispravno i množiti se. Nazovimo tu osnovnu vjeru kategorička saglasnost s postojanjem.
Ako je do prije kratkog vremena riječ govno zamjenjivana u knjigama tačkama, to nije bilo iz moralnih razloga. Ta, nećete, nadam se, tvrditi kako je govno nemoralno! Otpor prema govnima metafizičkog je karaktera. Trenutak defeciranja je svakodnevni dokaz neprihvatljivosti stvaranja. Ili-ili: ili je govno prihvatljivo (u tom slučaju, ne treba se zaključavati u zahodu) ili smo stvoreni na neprihvatljiv način.
Iz toga proizlazi da je estetski ideal kategoričke saglasnosti s postojanjem svijet u kome se o govnu ne govori, u kome se svi drže kao da ono ne postoji. Taj estetski ideal naziva se kič.
Kič je njemačka riječ koja se rodila sredinom sentimentalnog devetnaestog stoljeća i kasnije prešla u sve jezike. Česta upotreba je, međutim, izbrisala njen prvobitni značaj – kič je apsolutno negiranje govna, u doslovnom i prenesenom smislu. Kič isključuje iz svog vidokruga sve što je u ljudskoj egzistenciji suštinski neprihvatljivo.
To niko ne zna bolje od političara. Čim u blizinu ugledaju fotografski aparat, odmah trče do najbližeg djeteta da ga podignu i poljube u obraz. Kič je estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta.
U društvu u kome žive, jedan uz drugog, razni politički pokreti koji jedan drugome ometaju i ograničavaju utjecaj, možemo još kako-tako izmaći inkviziciji kiča; pojedinac može zadržati svoju individualnost a umjetnik može stvoriti neočekivana djela. Tamo, međutim, gdje je sva vlast u rukama jednog političkog pokreta, ubrzo ćemo se naći u carstvu totalitarnog kiča.
Kad kažem totalitarnog, to znači da je sve što narušava kič isključeno iz života – svaka demonstracija individualizma (težiti različitosti isto je što i pljunuti u lice nasmijanog bratstva), svaka sumnja (jer će onaj ko počne sumnjati u sitnice završiti sumnjom u život kao takav), svaka ironija (jer u carstvu kiča treba sve primati krajnje ozbiljno), pa čak i majka koja je napustila porodicu, ili muškarac koji daje prednost muškarcima nad ženama i tako ugrožava sveto geslo “Volite se i množite se”.
S tog stanovišta možemo takozvani gulag smatrati za nešto slično septičkoj jami, u koju totalitarni kič baca otpatke.
Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera