Prijateljstvo ne bira, rekao je on, ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti?
Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stajali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne poznajemo se, ne razumijemo se više.
Zrele žene znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge koji mogu biti čudni, ali rijetko naivni.
HASAN
“Ne treba da se čovjek pretvori u svoju suprotnost.
Sve što je u njemu vrijedi, to je ranjivo.
Možda nije lako živjeti na svjetu, ali ako mislmo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore.
A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se zbog razočarenja.
I onda,
to nije izlaz, to je dizanje ruku
od svega što čovjek može da bude.”
Njegova nemarnost ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne postujući ih suviše.
U stvari, reda se malo i plaši. Red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vlada životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.
Nikome nije laskao, nikada nije govorio laž, nikada nije tvrdio ono što ne zna, nikada nije prećutao ono što zna i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe žene.
Hoćemo da verujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obično.
I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo.
Osmijehom je namirivao gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i riječ, i ljubav, i prijateljstvo i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas samih.
O Bosancima
“A povrh svega moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja i sve što govorim (o njima), kao da o sebi govorim.”
“Ljudi si mu postali bliži zbog govora. Ne svi, naravno. Neki su gluhi za tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima.”
Čim bi zažuborio njegov tihi glas, noć bi postajala, manje pusta. Gradio je između sebe i mene most od paučine, most od riječi, lepršale su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale. On je bio izvor, a ja ušće.
“Do vraga, ništa nije toliko naopako kao dobro učinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao čovjek koji nesto hoće po svom kalupu.”
“Ja sam mali čovjek obične pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi nikad ne bi učila o meni.”
A on je cijelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao.
Prijateljstvo ne bira, rekao je on, ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem ljude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
“Nisam toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv, ni toliko slab da bih imao razloga da budem gnjevan.” Ahmed
Impulsportal