O ZBIRCI POEZIJE „OTAC TVOJ, MEDITERAN“ BORISA KASTELA
San o Mediteranu je rođen u kapljici vode, u kristalnom zrnu morske soli. Ponikao je u rosi agava i miruhu levande. Snivali smo svoj san o Mediteranu posmatrajući kruženje galebova na blijedom ljetnjem nebu iznad morskih hridina. Kada se činilo da je Mediteran u mreži i da je ostvarenje sna na dohvat ruke, skrivao ga je suton. U toj šumi snoviđenja, pod svakim se listom kriju plodovi koje će pokupiti budućnost, negdje pročitah. Buđenje sa novim jutrom je porađalo novu nadu, i snivanje se nastavljalo. U jednom svom stihu Boris Kastel zapisuje: „U ritualima, Egipćani i Sumeri, šaputali – Gornje je! Heleni i Romani klicali – Naše je! Biblija zavjetovala – Zadnje je! Mag sa devet muza u aleksandrijskoj eri obznanio svijetu – Veliko je! Krvavih ruku iz peloponeskog rata i prognanik, Tukidid, sa ostrva ljubomorno recitovao – Helensko je! Govornik i Platonov đak, Aristotel, prije punoljetstva mislio – Unutrašnje je, a u magnovenju kumovao – Mediteran je…“ Od Boga dolazi spoznaja da posjedujemo prostor za jedan drugi, bezvremeni život. Život u svjetlosti, život je u toj bezvremenosti, koja struji, koja je u stanju da premosti ponore beskrajne tmine, koja možda dospije u dimenzije gdje se svjetlost preobražava u druge oblike, noseći sa sobom nevidljive obrise naših duša, koje potom izlijeva u jedan sasvim novi oblik – što bi bilo potpuno ostvarenje svih razgovora sa zaumnim, svih pokušaja da se premosti vječnost, bezvremenost. Odvajkada je čovjek imao potrebu da fiksira neke vrijednosti, bilo da se taj proces odvijao na unutrašnjem ili vanjskom planu. U svoj svojoj naivnosti mislimo da ćemo sačuvati od zaborava neki lik ako ga ugraviramo u mermernu ploču. Taj proces zaleđavanja je prisutan i u psihologiji, jer čovjek svoje uspomene i slike iz potisnute memorije sam za sebe podsvjesno „zaleđava“. Ali prava je istina da one kruže kao atomi oko nevidljivog centra, bez obzira što pripadaju davnoj prošlosti, jer su to samo kružnice unutar krugova koji uvijek na novi način isplivavaju u orbitama sadašnjosti. Zbirka poezije „Otac tvoj, Mediteran“ Borisa Kastela, zasnovana je na plovidbi, koja se ostvaruje na više vremenskih i prostorenih razina, baš zato što je svjesna da je sve u svijetu i svemiru u stanju plovidbe, levitiranja i kretanja. Sama planeta je u plovidbi i oceani na njoj, kao i mitovi položeni u protok vremena, koji su odvajkada pratili kosmički put planete. To nekako prirodno ide uz morski ambijent, čije je disanje nezagušeno, a elementi stvarnosti su svjesni složenih procesa prožimanja, koji se odvijaju i u vremenu i u prostoru. Evropa i Mediteran su u neraskidivom savezu, koji je u neku ruku zasnovan na odbijanju. Kontinentalna Evropa je iz perspektive Mediterana ponekad i „obala spasa“. Feralovac Predrag Lucić je svojevremeno zapisao: „Mediteran. To je more kojim rijeke ljudi teku, kad im domovine sa Nebesa speku.“ Plovidba se pretvara u dramu, brodolom, i velika ljudska stradanja. Wilhelm Raabe u svojoj noveli „Die schwarze Galeere“ („Crna galija“) opisuje slične povijesne događaje u kojima ima mnogo stradanja radi viših ciljeva. „Tausend und aber tausend Ungenannte liegen dort unter dem Sande, unter den Fluten – wie viele werden noch darin versinken?“ („Hiljade i hiljade Bezimenih leži tamo pod pijeskom, pod talasima – koliko će ih još potonuti?“, zapisano je u priči „Die schwarze Galeere“.)
Uprkos svemu, Mediteran posjeduje neku patološku vezanost za Evropu bez koje ne bi mogao ni doći do izražaja njegov egzotični, južnjački šarm za kojim toliko čeznemo i zbog čega pohodimo južne krajeve. S obzirom na navedene razlike, odnosi mita i stvarnosti unutar mediteranskog podneblja se razlikuju od prirode tih kategorija u kontinentalnoj Europi. U svakom slučaju, taj složeni sustav prožimanja elemenata stvarnosti ne bi mogao isplivati na površinu da ne postoji magijska moć poezije. Stvari se u novije vrijeme kreću u dobrom smjeru. Novoizabrana garnitura EU na čelu sa Ursulom von der Leyen po prvi put uvodi i Povjerenstvo za Mediteran za koje je zadužena Dubravka Šuica iz Dubrovnika. Dakle, EU je i oficijelno zaplovila Mediteranom u čemu velike zasluge ima Kastelova poezija, koja na jedan virtuozan način uspostavlja kontinuitet i smislenost na pjesničkom povezivanju elemenata između kojih naizgled nema nikakve veze, a u tom procesu oblikuje svoj neobični pjesnički svijet. Ta poezija je tkanje, sašivanje mreže meridijana i uporednika ljudske unutrašnjosti, koja reflektira u preobraženom obliku ono što prima izvana. Posebno do izražaja dolazi suptilnost kojom se niti svjetske kulture, mitologije i zemljopisa upliću u ambijent ovdašnjeg podneblja, čime isplivava njegov kosmopolitski karakter, koji je uvijek postojao, ali je nekako potisnut u drugi plan balkanizmom i sličnim pojmovima. „Jedrio sam Jadranom po magli gušćoj od kestenovog meda“, glase stihovi jedne pjesme. Svašta nanese mediteranski vjetar sa otvorenog mora, podjednako i zalutale galebove, kao i zalutale motive. Vječita plovidba je ono što te nanose povezuje i što im je zajedničko, a slučaj ispreda i prepliće poeziju koja iz takvih susreta nastaje. Mitovi, koji pripadaju prohujalim vremenima, kao njegovi okamenjeni spomenici, u ovoj poeziji su plastično oživljeni i stavljeni u istu ravan sa onim što se zbiva u sadašnjosti. Tako da ti mitovi i drugi elementi prošlosti kruže oko nevidljive ose u procesu plovidbe skupa sa ostalim pojavnostima iz sadašnjosti, da bi se iz te interakcije izlivala legura poezije u kojoj je prošlost i sadašnjost, mrtvo i živo izliveno u jedno biće. Poezija je umijeće da se Haosova djeca dovedu u red. Tako je u pjesmi „Manifest o prosvjetljenju“ zapisano: „Osam talasa, osam Titatana, / svezanih u latice / boje kosmičku ravnotežu / a hiljade njih prosvjećuje / pastvu iskrcalu na kamenjar Hvara.“ Talasi Mediterana zapljuskuju kamena stopala mitskih titana Evrope, čiji eho odzvanja između devet stubova svijesti. Otoci Mediterana su u ovoj poeziji egzotični i nedostižni moralno posrnuloj Europi i njezinim ratnim stratištima, baš kao da je mediteranska kultura sačuvana i odbranjena nevinost evropskog tla. Brojni zanimljivi motivi izranjaju iz „mastila molitve“ ove Kastelove poezije. U svakom slučaju je psiholog evropske racionalnosti u ovoj zbirci poezije gurnut sa palube u „more stršljenova“. Destilacija stvarnosti se zasniva na oblikovanju neispunjenih snova. Hazarski mudraci nam prišaptavaju „kako su snovi dani naših noći“. Mediteran je zimski san kontinentalne Europe, modroplavi zemaljski Eden, po kojem spokojno plove romantične barke sa bijelim jedrima. Međutim, to je tako samo u poeziji i nostalgičnim prisjećanjima. Klimatske promjene idu u prilog sjevernijim krajevima, jer se tropsko sunce pretvara u smrtonosnu Meduzu. Ali u zimskom ambijetnu kontinentalnih gradova, čitanje o poetskom ćarlijanju vjetrova Mediterana je uistinu prijatno. Taj dijalog između Mediterana i Evrope je prisutan u pjesmi „Mediteran Evropi“:
„Kad budeš sama i stara, kćeri, / svemoćna nad carstvima / i uplašena od sebe u ogledalu izvora, / čućeš divlja plemena u daljini / koja ti nose vjenčanicu i otrov. / Plačem što mojih mora više neće biti / da ti krvave suze speru / i serum od smrtnosti sprave. / Tvoj otac, Mediteran.“
Može se reći da je u ovoj pjesmi sažeta tematska okosnica ove zbirke poezije, što je zapravo jedan neobični dijalog između Mediterana i Evrope, koji je vječit, kao razgovor jave i sna, ljeta i zime, dana i noći, i tome slično. U tom razgovoru je poezija „vijadukt između mita i istine“. Razlika između Europe i Mediterana je prije svega u mentalitetu i samom shvatanju svijeta. Stoga je među njima neophodan stalni dijalog i proces prevođenja, jer se istina formira na pola puta, u susretu. Kad je mladi kipar dovršio svoju prvu skulpturu upita učitelja „bješe li vrijedna truda“? Ovaj mu odgovori: „Ne znam, vrijeme će pokazati. Skulpturu narednih sto godina prepusti valovima mora, ono što od nje preostane nakon tog perioda čista je umjetnost“.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 24. 12. 2024.