Markesovih „Sto godina samoće“: Život je kraći nego što mislimo

Foto: Google

Čitajući stranice ovog romana shvatamo da se usamljenost mjeri brojem ljudi koji nas okružuju, te da gomila čovjeka čini jako malim. Shvatamo da svi ljudi ne mogu da izliječe unutrašnju samoću i nemire u duši, jer čovjek može shvatiti drugog čovjeka samo do određene granice, dalje od toga je sam. Jasno nam postaje da je važno da se ljudi sjećaju svoje istorije kako ne bi patili. Vidimo da moramo znati svoje porijeklo kako bismo mogli graditi identitet i pogled na svijet. Čitamo da je život i kraći nego što čovjek misli.

piše: Ilijana Božić

Čitajući o Makondu i Buendijama učimo da tuga i sreća dolaze jedno sa drugim, da je moguće da se želje ostvare, ali i da postoje prepreke koje će nam taj put otežati. Učimo o ljudima, o njihovim različitostima, strahovima i osjećanjima.

Selo na kraju romana nestaje, kao i svi tragovi da je ikad postojalo. Kao da uviđamo da time što ti ljudi nisu ostavili nikakav trag u istoriji nisu ostavili ni mogućnost da se dokaže da su se pojedini događaji dešavali ili nisu. Tako Markes u romanu prikazuje brutalni masakr koji su vlasti zataškale i koje jedina osoba koja ga se sjećala nije mogla da dokaže, jer su svi ostali to negirali. Taj masakr se desio zaista 1928. godine. Važno je reći da je Gabrijel Garsija Markes odrastao u Kolumbiji ratom razorenoj. Zbog toga su mnogi pomišljali da je ovim djelom Markes htio da uputi kritiku vlastima zbog kršenja ljudskih prava u Južnoj Americi. Bilo kako bilo jasno je da moramo pamtiti istoriju, pamtiti porodicu kako ne bi nestali.

Usamljenost je stara koliko i ljudski rod, koliko i čovjekova svijest o povezanosti s drugim ljudima ali i o sebi kao biću odvojenom od drugih. Ako nas ta odvojenost boli tada smo usamljeni.

Za sve junake Markesovog romana karakteristična je osamljenost. Svi oni žive u svijetu u kome se stalno nešto dešava, svi su oni u gradu punom ljudi, u porodicama koje su brojne, ali se svi osjećaju usamljeno. Svi oni žive mehanički i međusobno se vezuju da bi zadovoljili strasti, a često ih i nevolja vezuje. Ipak na kraju ostanu sami. Nismo li se svi ponekad našli u sličnoj situaciji. Nismo li svi ponekad i pored brojnih prijatelja osjetili sa smo sami sa svojim mislima, da smo izdvojeni i drugačiji. Ponekad samoća i izdvajanje prija, ali onda kada boli kada je osjećamo kao neugodnu, tada smo usamljeni sa snažnim osjećajem te samoće koja ponekad i straši. Ponekad primjetimo da nas ni oni najbliži ne razumiju i zato Aurelijano za četvoricu svojih najboljih prijatelja kaže: "Prijatelji su kurvini sinovi".

Izvor: Google

Godine samoće

Čitajući roman mi primjećujemo da prve Buendije, Arkadija i Ursulu samoća prati od onog trenutka kada su se odvojili od rodne grude, od zemlje predaka, što je ravno progonu iz raja. Mi vidimo da likovi u Markesovom romanu umiru u samoći, da žive u samoći, da se guše u samoći.

Za Hose Arkadija pisac kaže da je ostao dijete jeseni, strahovito tužan i usamljen, a za pukovnika Aurelijana Buendiju da je često bio izgubljen u osamljenosti svoje ogromne moći, te da je imao osjećanje da je svuda rasut, da se ponavlja, da je grebao po tvrdoj ljusci svoje samoće nekoliko sati, da bi najzad shvatio da tajna dobre starosti nije ništa drugo do pošten savez sa samoćom.

S druge strane za Pilar Tarneru i Hose Arkadija Markesa kaže da su bili više nego majka i sin, da su bili saučesnici u samoći, a za Amarantu da je kao Penelopa vezla danju a parala noću, ali ne u nadi da na taj način pobijedi samoću, nego sasvim suprotno, da je podrži.

Na sve njih samoća je djelovala drugačije. Fernandu je učinila humanijom. Meme je bila sigurna u sebe, tako izolovana u svojoj samoći, dok je Rebeki u starosti, od teške samoće koža ispucala. Kroz toliko detalja u knjizi koja nam pažnju čini neprestano budnom, mi uviđamo da svi likovi osjećaju gorak ukus samoće, one koja razdvaja.

Ni tajanstveni Melkijades, koji je bio i mudrac i čudak, i koji je posjedovao neke natprirodne moći, imao je problema sa samoćom, naročito u smrti. Nakon smrti se vratio u život, ali ne skroz, nego nešto kao putnik između živih i mrtvih. Kao da je pisac ovom pričom htio da poruči čitaocu da je samoća isto što i smrt.

Što se Makondo više razvijao, što je bio brojniji, utoliko su njegovi žitelji bili sve usamljeniji i sve teže pronalazili vlastiti identitet.

Ipak u tako velikoj porodici kojoj čitaoci ne mogu da popamte ko je ko, često miješaju likove, u kući u kojoj se stalno nešto dešava ljudi su zapravo sami. Osamljuju se tako što se povlače u svoje sobe i odbijaju da učestvuju u svakodnevnom životu porodice i sela ili se grozničavo posvete jednom cilju kao što je pravljenje zlatnih ribica, šivenje, traženje zakopanog blaga ili dešifrovanje pergamenata. Čitajući stranice romana u tim likovima često prepoznamo sebe, ali i neke nama bliske ljude. Vidimo one koji se neprestano zatrpavaju poslom i obavezama, one koji se okružuju mnoštvom ljudi i prijatelja, onih koji srljaju iz ljubavne veze u vezu i onda stanemo i shvatimo da svi oni bježe od samoće. Da malo ko zna šta je u njima samima, šta ih to zapravo muči, da mnogo ne pričaju o sebi nego samo dijele sate tješeći se da nisu sami. Malo je onih koji znaju da budu sami, da vole svoju samoću i da ih ona ne razara.

Izvor: Google

Borbe

Kao što postoje osobine koje nasljeđujemo od očeva, tako postoje i one koje stičemo u ranom djetinjstvu. Prvi dodiri sa životom, ona prva osjećanja i ljubav koju dobijamo ili ne dobijamo od roditelja utiču na formiranje naše ličnosti. Tako je Rebeka dok je bila mala preživjela strah i glad. Glad joj je razvio instikt da jede zemlju, kreč sa zida i da sisa palac. Ta glad je bila jača od instinkta ljubavi , pažnje roditelja koji su se kod nje sveli na kucanje roditeljskih kostiju u vreći koju je sa sobom donijela. To što je u djetinjstvu radila, ona je počela da radi i kao odrasla. Kada Rebeka shvati da Pjetro Krespi voli ona prestaje da jede kreč sa zida i da sisa palac. Međutim, kad ta ljubav ostane neostvarena, ona se vraća starim navikama.

Isto tako je Aurelijano kao dječak ulazio u očevu laboratoriju. Kada se nakon mnogo godina ratovanja vratio kući on je nastavio da istražuje kao i ranije, u djetinjstvu.

Pored toga, nagoni određuju živote Markesovih junaka. Svako od njih ima neki nagon koji se pojavljuje kao spontan i koji razum ne umije da kontroliše.

Vidimo i da čovjek ne može djelovati sam na sebe, a još manje na drugoga. Šta je sve Ursula pokušavala da Rebeka ne jede zemlju i kreč, ali nije uspjela. Jednostavno, Rebeka je čim naiđe nova kriza u njenom životu jela kreč, njen um je popuštao nad njenim nagonom.

Jedan od urođenih nagona koji se javlja u čovjeku je nagon za samoodržanjem. On je najizraženiji kod Ursule. Pisac je opisuje kao malu a strogu ženu, vrijednu i upornu, koja se svom silom borila da njena porodica nadživi sve. Ipak nije uspjela.

Začarani život

Markesove junake ne zanima stvarnost. Oni žive u svijetu iluzija, utopija, fikcija i nastranih ideja. Tako recimo za Ursulu Markes kaže da joj je svakodnevna stvarnost izmicala iz ruku.

Prve Buendije Ursula i Arkadio ostavljaju rodno mjesto i grade novi život a njihova loza nestaje apokalipsom. Odmah prepoznajemo uticaj Biblije, jer tako su Adam i Eva napustili raj, a i zemlji se po predskazanju sprema apokalipsa. Kao da u svim tim uvrnostima Markesovih junaka, u svim njihovim greškamai nevoljama koje često sami proizvode, u ratovima, u bolestima koje napadaju Makondo, u političkim previranjima i zabludama, u bludu i razvratu i na kraju nestanku prepoznajemo ljudsku sudbinu. Mi uviđamo da se vrijeme vrti u krug.

Jer prve Buendije, Ursula i Hose Arkadio, otišli su iz prapostojbine onda kada je Hose ubio Prudensija Agilara, kada je počinio grijeh, što nas podsjeća na Adama i Evu koji su iz raja istjerani zbog grijeha. Taj isti Prudensio Agilar se nakon smrti često pojavljivao pred Arkadijem, ali ne kao neprijatelj nego kao prijatelj.

To nam ukazuje na povezanost čovjeka sa grijehom koji mu je svojstven isto toliko koliko i prijatelj.

U Makondu je kiša padala četiri godine, 11 mjeseci i dva dana, a nije li to biblijska priča o potopu. Ta kiša u Marekosovm romanu je Božija kazna za nemoralan život, za grijehove koje su ljudi činili, a naročito za one koji su činili surovi stranci iz Kompanije banana.

Jedan od zanimljivijih likova je Melkijades koji je za sobom ostavio biblioteku   u kojoj je zapisana sudbina jedne porodice, koju možemo uporediti sa sudbinom čovječanstva. Njihova sudbina je bila poznata mnogo godina prije nego što se išta moglo nalutiti. I nije čudno što je baš posljednjem Aurelijanu pošlo za rukom, poslije niza bezuspješnih pokušaja različitih generacija Buendija da dešifruje Melkijadesov spis, u kojem je dat cijeli smisao istorije, kako porodice Buendijevih, tako i varoši Makonda. I to baš na samom kraju. Vidimo da je Markes pisao napisan roman, a da mi živimo taj proživljeni život.

Izvor: Google

O vremenu

Za sto godina postojanja porodice „Buendija“ smijenilo se sedam generacija. U stvarnosti čovjek najčešće ima jednu generaciju iza sebe, a jednu ispred sebe. U ovom romanu kao stijena stoji žena, stoji Ursula, koja je vodila brigu o svim svojim potomcima.

Prateći svoju porodicu, Ursula je prva primjetila da vrijeme ne prolazi, već da se vrti ukrug. Ovaj Markesov roman nas dovodi do toga da se zapitamo da li vrijeme zaista prolazi ili se sve ponavlja. Onda se zamislimo nad svojim likom koji nosi lik predaka, o imenu koje se ponavlja iz generacije u generaciju. Ponekad nam se čak i učini da smo neke stvari već doživjeli. Ursula to prva shvata.

Markes nam pokazuje da se sve u životu vrti u krug, počevši od toga da se kod Buedija ponavljaju imena. A nije li to i kod nas tako? Nije slučajno da prva i posljednja žena u porodici Buendija nose isto ime. Prva koja je začela porodicu je Ursula, a posljednja, sa kojom je porodica nestala je Amaranta Ursula.

Mi prosto shvatamo da se u očevima ponavljaju sinovi. Vidimo da su jedni od očeva naslijedili impulsivnost i preduzimljivost, da su drugi naslijedili radoznalost i samovoljnost. Ipak i jedni i drugi, kao i svaki Buendija, bili su skloni porocima i jako usamljeni.

Mnoge osobine se kod više članova ove burne i tragikomične porodice ponavljaju. Tako Rebeka jede kreč sa zida, a potom to čine i Aurelijano i Amaranta Ursula.

Mi shvatamo da je lični identitet nevažan naspram stogodišnjeg identiteta porodice. Tako je grijeh koji prenose sa koljena na koljeno incest. Ursula i Hose Arkadio Buendija stupili su u brak iako su bili rođaci, a onda su njihovi potomci morali biti naklonjeni incestu. Zato se Ursula boji da će se u porodici roditi dijete sa svinjskim repom što se na kraju i dešava.

Pravilo života u zajednici je prekršeno, pa su stoga Buendije bile osuđene na propast. A jesmo li i mi na zemlji prekršili sva pravila?

Autor: Impuls