Foto: Google
Čisti bol i tuga obuzimaju čovjeka dok čita o sudbini Mare milosnice, te o nesreći Anušine unuke koju su silovali i upropastili, o Pamukovića nevjesti koja je prihvaćena tek kad je postala majka. I dok nestaje jedan svijet, dok se ruši turska imperija a Bosnu okupira austrougarska posmatramo vijekovnu nesreću žene. I dok se ruše carstva i smjenjuju vladari umire čisto biće Mare milosnice skrhano zlom koje gospodari zemljom.
piše: Ilijana Božić
Andrić je u ovu pripovijetku utkao čisti bol. Priča o Mari, Veli-pašinoj milosnici, priča je o nemogućnosti opstanka lijepog i čistog bića, o nepostojanju ljepote življenja u svijetu koji je ispunjen zlom i nesrećom. Život u takvom svijetu izgleda kao produžavanje zla i umnožavanje nesreće.
Kao što se raspada Marina svijest tako se raspada i Bosna. Marina bol počinje dolaskom Veli paše u Sarajevo, a završava se slamanjem otpora muslimana i konačnim ulaskom Austrijanaca u grad. Posmatramo svijet koji je izgubio kontrolu i posmatramo Maru u kojoj je svijest o dobru nestala. Kao što Mara gubi razum opterećena krivicom i grijehom tako se gubi i svijet u jednom istorijskom periodu. U tome je Andrić maestralan.
Ovim postupkom sinhronizacije unutrašnjih i spoljašnjih zbivanja, poistovjećivanjem Marine agonije i agonije društva, u istorijskom trenutku, Andrić je stvarao filozofsko religijsku sliku o sukobu dobra i zla. Pritom je ostavio mogućnost da zlo ima šanse da pobijedi ne samo u jednoj ličnosti, nego i u cijelom svijetu. Te sukobe i mi svakodnevno posmatramo kako u našim pojedinačnim životima tako i u sukobima velikih civilizacija, sukobima istoka i zapada koji ne prestaju. Andrić je pripovijetku pisao početkom 20. vijeka a evo nakon 100 godina istok i zapad vode istu borbu. Novi vijek samo što je počeo, a izgleda nam da se ruši, a Andrićeva Mara milosnica pogađa svaki damar čovječije duše.
Početak
Godina je 1878. Austrougari samo što nisu okupirali Bosnu i Hercegovinu, a Travnikom prolazi glavni komandant turske vojske Veli paša. Prolazeći kraj jedne travničke pekare ugleda Maru Garić, ćerku Ilije ekmeščije i Jelke Hafizadićke. Jelka je u Travniku čuvena, jer je dugo bila milosnica starog mustaj bega Hafizadića koji ju je u dogledno vrijeme udao za Iliju kome je otvorio tu pekaru. Jedan Veli pašin pogled određuje Marinu sudbinu. Istorija se ponavlja i Mara, sa 16 nepunih godina, postaje Turčinova milosnica. Veli paša Maru odvodi u Sarajevo. Mara se turskom paši dopala jer je bila na prelazu iz djevojčice u ženu. Jasno nam je da je Veli paša imao jednu drugačiju strast.
Grijeh, strah i patnja
Ta djetinjasta, lijepa i nesrećna djevojka nasilno je otrgnuta iz svog doma i katoličke sredine u kojoj je živjela. Mara je lijepa, ali pored ljepote nju krase neiskvarenost, naivnost i dobrota. Ona slijepo i naivno vjeruje u Boga i u dobro na svijetu. Turčin ju je otrgnuo od vjere i odvedeo je u potpuno drugačiju kulturu.
Tada počinje njena drama, jer osjetivši sva zla svijeta Mara gubi vjeru u božiju milost i mogućnost utjehe i iskupljenja. S vremenom nju počinju da muče misli o tome da Bog nije svemoćan. U tim trenucima obuzima je strah od grijeha zbog kojeg je izgnana iz vjere i ostavljena bez božije mislosti.
Kad bi se sjetila da je čovjek s kojim živi Turčin, noću bi je mučile misli o vječnoj kazni i mukama koje je čekaju u paklu, a danju ju je grizla sramota. Kada ju je Veli paša otrgnuo od hrišćanstva, kada ju je njen narod prognao smatrajući je najvećom grešnicom, Mara je počela da misli kako je svijet rascjepljen i kako njime vladaju dobro i zlo. Mara je pokušavala da se vrati duhovnom miru ali nije uspijevala.
Budući da je to doba kada se u Bosni smjenjuje vlast, Veli paša koji je shvatio da je njegovo vrijeme prošlo odučuje da napusti Bosnu. Tako Mara ostaje bez ikakve zaštite, ostaje prepuštena na milost i nemilost onima koji u njoj vide bludnicu i grešnicu.
I ranije dok je paša bio u Bosni, Mara je jednom otišla u crkvu da potraži utjehu, međutim tamo je naišla na osudu. Da je kazni najviše se zadao fratar Grga Martić koji joj je zabranio dolazak u crkvu. Veli paša, Turčin, čovjek koji je bio neprijatelj Marinog roda, bolje se ponašao prema njoj, nego njeni.
Kada je paša napustio, Maru tada nju još više obuzima strah i ona pokušava da pronađe utočište kod baba Anuše, ali tamo gleda još veću nesreću i jad. Gleda muke Anušine silovane unuke i u njenoj glavi nastaje pometnja od tolike količine zla koja vlada svijetom. Ona bježi u katoličku crkvu iako su je već jednom odgurnuli. Tada napuštena djevojka shvata da je svijet pun beskrajnog i nerazumljivog zla. Sva ta politička previranja i odnos „vijernika“ prema njoj, u njenoj duši izazivaju dramatične zaplete i teška psihička stanja.
Fratar se kao brine za dušu zalutale ovčice i muči nesrećnu, neuku djevojku pričama o paklu u koji će otići njena duša. Veli-paša, iako čovek druge vjere, umoran od života, čovjek koji neće biti spominjan po dobrim djelima, borio sa sa fra Grgom da ne dira Maru i da je pusti da dolazi u crkvu. Mara je veći mir imala u kući turskog paše nego pod okriljem crkve. Više je razumijevanja za njenu želju i potrebu da ide u crkvu i da se moli imao jedan Turčin, nego fratar koji bi trebao da pruži utjehu i prigrli ranjenu i duhovno izgubljenu djevojku. Iako vjera uči da ne sudimo drugima, da praštamo i da pomažemo bližnjima Mara tu utjehu nije dobila.
Nažalost, Mara je shvatila da oni koji bi trebalo da praštaju i da u svoje okrilje primaju sve ljude, okreću ledja i glavu. Lažni moral je prevladao, a grešnica je kažnjena neprihvatanjem.
Duša
Koliko je Marina duša osjetljiva shvatamo po njenim snovima i simboličnim vizijama. Mara sanja loptu s kojom se igrala na livadi kad je bila dijete. Ta lopta u njenom snu ima boju neba, a Mara tu loptu povezuje sa vedrinom nebeskog prostranstva. Čitajući ono što ona sanja, vidimo da Mara u trenucima nervnog rastrojstva, sanja o nevinom djetinjstvu koje je, nažalost uništeno.
Susret sa Veli-pašom bio je poguban za Maru, ali taj život nije bio njena propast. Mara će se konačno slomiti u Pamukovića kući u kojoj je živjela nakon pašinog odlaska.
Autor: Impuls