Spisateljica, scenaristica, autorica animiranih filmova, osnivačica kabarea, pjevačica i vizualna umjetnica Ljudmila Petruševska jedna je od najznačajnijih autorica suvremene ruske proze.
Magdalena Blažević – www.glif.rs
Na hrvatski je jezik preveden samo kratki roman Vrijeme noć u nakladi Ljevak 2014. godine te nekoliko novela koje su dijelom zbirke Potemkinovo selo koja je ove godine izašla u Frakturinu izdanju, dok je na srpski jezik prevedeno već pet djela.
Suvremena ženska proza, i ne samo ruska, danas stoji na čvrstim temeljima, a njezine predstavnice Svetlana Aleksievič, Herta Müller, Ljudmila Petruševska, Tatjana Tolstoj, Ljudmila Ulicka, Slavenka Drakulić i mnoge druge progovaraju glasom žene i glasom običnog čovjeka. Svetlana Aleksievič, prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost, u romanu Rabljeno doba, zasad jedinim prevedenim djelom na hrvatski jezik, u potpunosti prepušta glas postsovjetskom čovjeku i opisima svakodnevnice u zemlji kojoj je obećano blagostanje, a gurnuta je u još veću bijedu. Novinarka po zanimanju, Aleksievič je od tisuća intervjua načinila polifonični roman otkrivajući u detalje strašnu realnost tranzicijskog razdoblja. Petruševska, rođena 1938. godine u Moskvi u obitelji sovjetskih intelektualaca na svojoj je koži iskusila sva politička previranja, glad, bolest, selidbe i život u komunalkama. Kao i Aleksievič, svoje je stvaralaštvo posvetila pojedinačnim sudbinama sovjetskog i post-sovjetskog čovjeka kroz fikcionaliziranje činjenica. U jednom je intervjuu sa Sally Laird, koja je na engleski prevela roman Vrijeme noć, rekla da je Rusija zemlja ženskih Homera, one su toliko dobre pripovjedačice da ona ne mora ništa izmišljati, priče se pišu same.
Potemkinovo selo – Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke, priredila Ivana Peruško, Fraktura, Zagreb, 2016.
U središtu njezinih novela iz Potemkinova sela: Neizvjesna sudbina, Besmrtna ljubav, Slučaj u Sokoljnikima, Crni kaput i Chopin i Mendelssohn je žena. U atmosferi mraka, beznađa i depresije ona se pokušava izboriti i preuzeti sudbinu u svoje ruke. U tome nikada ne uspijeva, ruska je žena sudbinski osuđena na frustrirajući i neispunjen život. Iz tog se života ne može pobjeći ni u realnost niti u maštu. Oštrom ironijom gradi slike svakodnevice, nemaštine, bezobzirnosti i sebičnosti. U Neizvjesnoj sudbini oslikava lik žene koja je odlučila stati na kraj osamljenosti i u svoj krevet pustiti muškarca, pa makar i tuđeg. Muški likovi nisu imali sreće u djelima Ljudmile Petruševske, ona ih ili potpuno izostavlja ili ih ekstremno karikira. Upravo Neizvjesna sudbina prikazuje jednog takvog: On je već bio star, ćelav, punašan, imao je zamršene odnose sa ženom i mamom te je čas živio, čas nije živio, čas tamo, čas ovdje, zanovijetao je i bio nezadovoljan (…). Proždrljivost i neutažene želje simboliziraju bezobzirno seksualno i financijsko iskorištavanje žene. Ona nema posla s muškarcem, nego s velikim, debelim djetetom kojeg brižljivo njeguju i žena i majka i ljubavnica: On se razvalio na stolici i pogledavao tortu, ne bi li još malo pojeo, no trbuh nije dopuštao. Gledao je i gledao, konačno je prstima uzeo zelenu ružu iz sredine , prinio je sretno ustima, pojeo je i jezikom oblizao mrvice kao pas. Ovo blago nije moglo biti rezervirano samo za jednu ženu koja neće naučiti lekciju, prepustit će se iznova i iznova očaju i tuđim muževima.
Petruševska piše o raznim vrstama ljubavi, a ljubavnički odnosi između muškarca i žene nikada ne mogu biti toliko potresni koliko ljubav između majke i djeteta. U noveli Crni kaput u poovskoj atmosferi straha i jeze prelazi granice realnog, odnosno čitatelja vodi u svijet mračne podsvijesti žene koja je na rubu samoubojstva. Živi s majkom i djedom, a trudna je s muškarcem koji se, naravno, više ne javlja na telefon. Najstrašniji su oni horori koji prikazuju narav čovjeka, nijedno izmišljeno biće nema takav učinak na gledatelja ili slušatelja. Muški su likovi i ovdje izrazito negativni. Za dvojicu muškaraca iz kamiona koji djevojku u viziji voze sa sobom to bi bio preblag izraz – mršavi s crnom kapuljačom bez lica utjelovljenje je same ružne smrti, a drugi, onaj koji se neprestano ”šali” da će je pojesti, simbolizira muškarca iz stvarnog života koji svojim postupcima ženu s ruba gura ravno u ponor. Dok žena stoji na stolici sa zavezanim šalom oko vrata i oko cijevi na stropu njezina majka ima noćnu moru, čuje svoje dijete kako iz groba doziva pomoć. Ulazi u njezinu sobu i vidi je kako spava sa šalom oko vrata: Zašto spavaš sa šalom oko vrata, boli te grlo? – Da – odgovorila je djevojka. – Pusti me, mama. Spava mi se. Tri je sata ujutro.
Žena je tragični lik koji uvijek pada u iste zamke života i koja je sudbinski predodređena na propast. Petruševska novelu završava u istom tonu: Na drugom je kraju grada jedna žena strpala u usta cijelu šaku tableta i zalila ih vodom. Zatim je otišla u sobu u kojoj su spavala njezina djeca – jednomu je bilo devet, a drugomu jedanaest godina. Pokrila ih je dekama jer su se tijekom noći otkrili.
Petruševska propituje što znači biti žena u postsovjetskom razdoblju, njezine (anti)junakinje tragaju za identitetom i smislom u društvu koje je uvijek bilo sklono muškarcima. S jakim cinizmom i ironijom gleda na čovjeka novog doba i vrišti iz sveg glasa.
Ženski glas i ženske teme dugo su bile potiskivane, i ne samo u ruskoj književnosti, ponajprije zbog povijesno-kulturnih okolnosti. Dmitrij Golinko-Volfson u članku Suvremena ruska ženska proza navodi da se od Vladimira Solovjova, ruskog filozofa, pjesnika i kritičara, koji u svom traktatu Opravdanje dobroga poziva na ”pobjedu” nad spolom spajanjem individualnih snaga nastavlja mizoginija u djelima ruskih književnika – Andreja Bijelog, Velimira Hljebnikova i Vladimira Majakovskog čija je odbojnost prema ženama dosezala razinu histerije. Književnice su bile prisiljene baviti se muškim temama ako su željele da im se djela ne kategoriziraju kao drugorazredna. Tek početkom devedesetih ženska ruska proza doživljava uspon. Ispovjedni monolozi i u potpunosti dokumentaristička proza Svetlane Aleksievič osvjetljavaju mnoge povijesne događaje i tragedije viđene očima malog čovjeka preko čijih se leđa lome revolucije i ratovi. Fikcija, ili bolje reći fakcija, Herte Müller, Ljudmile Petruševske, Slavenke Drakulić… upozoravaju na ponavljanje povijesti, prazna obećanja i iz osobnog iskustva progovaraju o rušenju jednog režima i katastrofalnim uzročno-posljedičnim vezama.