Obavezna lektira
Petar Kočić
“Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao bog, a prezren i gladan kao pas”, riječi su Petra Kočića iz njegovog najpoznatijeg djela koje je napisao u vrijeme studentskih dana u Beču, 1903. godine, a već naredne objavio u Zagrebu.
U prvoj verziji Jazavac pred sudom je napisan u obliku pripovijetke. Kočić ga je čitao 28. novembra 1903. godine u srpskom akademskom društvu “Zora” u Beču, uz burnu političku diskusiju u vezi sa Kočićevim invektivama ne samo protiv tuđinske vlade nego i protiv kompromisnih sklonosti domaćih vođa autonomne borbe.
Kako je poznato, David Štrbac je u stvarnom životu postojao. Živio je od 1836. do 1906. i bio je, navodno, “isti onakav kako ga Kočić opisuje”, a “ni događaj s jazavcem nije izmišljen jer je David uistinu donosio jazavca u sud, da ga tuži za pojedene kukuruze, pa ga je, praveći se luckast i naivan, pustio u sudnici”.
David Štrbac se pojavljuje već u prvoj Kočićevoj pripovijeci, u “Tubi”, a zatim i u “Mejdanu Simeuna Đaka”, “Tavnovanju” i u “Sudaniji”.
SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nisi odma na njivi ubio?
DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, šta bi ti, glavati gospodine, duljio, otezo i natezo: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi me!… Neke godine, dok još nisam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće valjda brat ovog lopova. Uvati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: “Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani.” E, kad ga brani, nek mu i sudi kad štetu počini!… Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Reko bi čojek da uzdišu za osvetom i pravdom… Samo (plače), samo sam tu njivicu kuruza imo, pa…
PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna.
DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se: Ni Davidova ni carska ni spaiska. Tako joj je ime i tako je, čini mi se, i vođe u sudu zapisato.
SUDAC (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljato. Kako se to zove njivica: Ni Davidova ni carska ni spa’iska? Kako to?
DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj njivice, upravo kad se pođe dolje Markanovom Točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije ko kantarske kuke (C.S). To vele ko piše: carska šuma. Bože moj, bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, svakom li se danas odaje čest: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: “Istina, Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Šuma je carska, pa i zemlja mora biti carska.” Sad dolazi spaija: “Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to, bivakarce, od davnina ziratna zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!” Na čijoj je strani prava, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova ni carska ni spaiska. A ja bi reko da svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja ni carska ni spaiska, već ovog prokletog lopova i brezakonika. Dok se mi vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, štono vele, ko šokački pratar. Zato vas molim i preklinjem da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio…
SUDAC: Baš od mnoge te nevolje oslobodio? Kako to?
DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imo sam sina. Snažno, mlado i vitko momče ko jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u Crnim Potocima pogino. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto da bog milostivi sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu dušom. Lani, oko Časni veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: “Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada.” “O, dobre carevine, krst joj ljubim!” lijepo ja jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakaše. “Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da to carevina uzme sebi ko, rećemo kaz’ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila.” – Onda sam imo jednu kravu, dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji otkido pa sam njoj davo. Kažem vam, dobra, debela krava, ali zijanćarasta, da bog zakloni! Preskočiti preko plota i ograde kud zanese! Satra mi svake godine ljetinu. Doču to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana onog šikucije što kupi miriju i porez: “Davide, veli, dočuo sud da te snašla bijeda, pa me je poslo da.. . Kako bi bilo da mi tu nesretnu kravu preteslimimo carevini, pa nek se ona tamo š njom muči i devera? ” “Vala, velim ja, carevini koja se toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma!” – Onda sam imo četri koze. Za turskog suda mirne ko ovčice, a kad zastupi ukopacija, ošjetiše i one slobodu, bog i’ ubio, pa se ne daju snositi! Počne i’ ona moja krezuba babetina musti, a pošljednja nogom u kabo, pa prolije vareniku. Doču jope nekako carevina. Eto ti šikucije: “Pomozi bog, Davide! Zdravo, mirno? ” “Dobro, vala bogu, kako si ti? ” Tuj se upitasmo za zdravlje, dok šikucija poče: “Tebe, Davide, zar jope snašla napast: nemirne ti koze, pa prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i’ predamo poreznom uredu, pa nek se on š njima muči? ” “O, da dobre carevine, milostivi bože!” zaneso se ja i lijepo jauknu’ od nekakve silne miline, a žena i djeca od velike radosti zajecaše. “Goni, brate, ljubim ti stope tvoje, goni!” I, bogami, čojek – vala mu, vala i njemu i premilostivoj carevini! – oćera nesretnice i oprosti me napasti. – Od svega mala i imaća ostade mi još jedan prasac, dobar, debo prasac, ali zijanćarast i nesreća jedna! Potra kuruze, pojede tikve i misirače, sve pojede i poždera, da oprostite, ko kakav šikucija. Napravim mu jarmac i metnem vako ko sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na Pisarčiću), ne budi primijenjeno, oko vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me ko na bijelu vranu: “Tvoj prasac, Davide, upropasti i tebe i nas!” Od usta do usta, dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: “E, baš si, veli, Davide, baksus! Ni u čem ti se ne da!” “Dosta, brate! Znam!” viknu ja, pa ga zagrli i poljubi. “Dosta! Goni! Vala ti, vala i tebi i premilostivoj carevini koja se ona za me toliko brine? Vala vam đe čuli i ne čuli!”
PISARČIĆ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat, diga u bunu i poša protiv ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.
DAVID (unosi se Pisarčiću u oči): Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?! Drago moje dijete, vidim pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva, musavediti i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi glavu svoju položio za ‘vaj sud!… Nego, preklinjem te, glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigli bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovanice plotova i ušjeva ko u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u svijeta žirovne i bakovite sermije. Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!…
PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.
DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite vi meni oćete li već početi ovog brezakonika osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?